Univerzalni osnovni dohodak

Izvor: Ekonomska demokratija
Izmena od 19:33, 15. decembar 2019. od strane korisnika Milos (razgovor | doprinosi) (Nova stranica: == Definicija pojma == '''Univerzalni osnovni dohodak''' (''eng.'' '''universal basic income''' - UBI ili '''basic income''' - BI) je predlog politike kojom se individualizirani…)

(razl) ← Starija izmena | Approved revision (razl) | Najnovija izmena (razl) | Novija izmena → (razl)
Idi na navigaciju Idi na pretragu


Definicija pojma

Univerzalni osnovni dohodak (eng. universal basic income - UBI ili basic income - BI) je predlog politike kojom se individualizirani dohodak bezuslovno dodeljuje svim rezidentima u jednakim iznosima, bez obzira na veličinu njihovih prihoda. Univerzalni osnovni dohodak je tip minimalnog dohotka koji se od postojećih oblika socijalne pomoći razlikuje po tome što:

  • se isplaćuje pojedincima, a ne porodicama ili domaćinstvima,
  • ne zavisi od ostalih dohodaka,
  • ne zavisi od prošlog ili trenutnog zaposlenja i/ili spremnosti da se prihvati i traži posao,
  • primalac može da radi sa njim šta želi.

Univerzalni osnovni dohodak bi trebalo da omogući da primaoci mogu svoju reprodukciju da obezbede nezavisno od tržišta rada, odnosno bez uslovljavanja da za zadovoljenje osnovnih potreba nužno prodaju sopstvenu radnu snagu.

Teorijska geneza

Terminom univerzalni ističe se da univerzalni osnovni dohodak ne zavisi od prošlog ili trenutnog zaposlenja i/ili spremnosti da se prihvati i traži posao. Tako nosioci socijalnih prava više nisu samo određene grupe građana, poput na primer (bivših) zaposlenih ili socijalno ugroženih, nego svi legalni stanovnici neke države bez obzira na njihov ekonomski i građanki status (univerzalnošću osnovnog dohotka su pored državljana obuhvaćeni i dokumentovani migranti i azilanti). Samim tim što ne postoje uslovi koje je potrebno zadovoljiti kako bi se primio univerzalni osnovni dohoak, osim statusa rezidenta države koja univerzalni osnovni dohodak dodeljuje, omogućava se univerzalna dodela dohotka u okvirima date države.

Termin dohodak označava redovnu isplatu u novcu koju pojedinac dobija od vlade ili neke druge javne institucije i koju može da troši prema svom nahođenju. U nekim varijantama univerzalni osnovni dohodak može da podrazumeva veću jednokratnu isplatu koja bi predstavljala neku vrstu bezuslovno datog početnog kapitala svakom primaocu.

Termin osnovni odnosi se na njegovu nezavisnost od drugih dohodaka, odnosno da univerzalni osnovni dohodak funkcioniše kao osnovni dohodak kojem se eventualni drugi prihodi primaoca prosto pridodaju. Terminom osnovno se ne podrazumeva da UBI nužno mora da bude dovoljno velik da bi se pokrile osnovne potrebe. Iznos univerzalnog osnovnog dohotka može da bude i manji i veći od iznosa dovoljnog da pojedinac namiri svoje osnovne potrebe.[1]

Jedna od glavnih karakteristika kapitalizma je da ljudi koji ne poseduju sredstva za proizvodnju moraju na tržištu rada da prodaju svoju radnu snagu kako bi zadovoljili osnovne potrebe. Odnošenje prema ljudskom kapacitetu za rad kao prema robi naziva se komodifikacijom radne snage. U zavisnosti od mere u kojoj ljudi mogu da zadovolje svoje potrebe van tržišta rada, njihova radna snaga je više ili manje komodifikovana. Leve politike su one koje su usmerene na stvaranje ekonomije u kojoj će ljudi moći neposredno da zadovolje svoje potrebe i radna snaga biti dekomodifikovana. Jedan od najočiglednijih efekata univerzalnog osnovnog dohotka koji pokriva osnovne potrebe primaoca je delimična dekomodifikacija radne snage. Transformacija rada iz prinudne u dobrovoljnu aktivnost ima nekoliko značajnih posledica.

Prvo, menja odnos moći između kapitala i rada u korist radničke klase tako što smanjuje rezervnu armiju radne snage. Kada je rezervna armija radne snage velika, plate su niske i uslovi rada su loši zato što je pregovaralačka moć zaposlenih slabija kada poslodavci relativno lako na tržištu rada mogu da im nađu zamenu. Eliminacijom pritiska da se obavlja nadnični rad univerzalni osnovni dohodak menja dinamiku između rada i zaposlenosti na sličan način na koji bi to učinila puna zaposlenost. Pretnja otkazom gubi svoj disciplinatorni efekat kada radnici ne strahuju da će rezultat otkaza biti gubitak sredstava za preživljavanje. Pored toga, univerzalnim osnovnim dohotkom bi se olakšali štrajkove zato što radnici ne bi morali u slučaju štrajka i obustave isplate zarada da se oslanjaju isključivo na sindikalne fondove za štrajk. Na kraju, univerzalni osnovni dohodak stvara priliku za nova savezništva zato što odgovara na potrebe najrazličitijih društvenih grupa artikulišući jedinstven interes studenata, nezaposlenih, prekarnih radnika, standardno zaposlenih, kao i migranata i građana.

Drugo, univerzalni osnovni dohodak bi promenio način na koji trenutno valorizujemo rad. S obzirom da ljudi ne bi bili primorani da se bave poslovima koji su loše plaćeni, na kojima se mnogo radi ili su prosto ponižavajući, takvi poslovi bi pre ili kasnije iščezli. Usled male potražnje, neatraktivan i dosadan rad bi morao da se plaća više što bi se odrazilo na cenu robe ili usluge koju proizvodi. Deo loših poslova bi tako automatski nestao zato što potrošači ne bi bili spremni da plate proizvod po novoj, višoj ceni. Proizvodi za kojima bi opstala potražnja i po višoj ceni bi se vremenom automatizovali zato što bi postojao podsticaj za njihovu automatizaciju zbog visokih troškova radne snage. Drugim rečima, sa uvođenjem univerzalnog osnovnog dohotka može da se očekuje da će vrednost rada početi da se vrednuje na osnovu njegove prirode, a ne na osnovu njegove profitabilnosti kao što je to slučaj danas.

Kratka istorija

Ideja univerzalnog osnovnog dohotka datira još iz sredine 19. veka, ali je tek poslednjih decenija dobila na vidljivosti i značaju usled tehnološkog progresa koji je sa jedne strane doveo do ogromne produktivnosti, a sa druge do sve veće automatizacije rada i nezaposlenosti.

Jedan od najuticajnih političkih filozofa 19. veka, Džon Stjuart Mil je u drugom izdanju svoje knjge Principi političke ekonomije pod uticajem utopijskih socijalista prihvatio ideju univerzalnog osnovnog dohotka.

Bertrand Rasel je nekoliko decenija kasnije u svojoj knjizi Predloženi putevi do slobode napisao: “(...) određeni mali prihod, dovoljan za neophodnosti, treba da bude osiguran svima, bez obzira da li rade ili ne, a veći prihod (...) treba da se dodeli onima koji su voljni da se uključe u neki posao koji zajednica prepoznaje kao koristan… Kada je obrazovanje završeno, niko ne treba da bude primoran da radi i oni koji biraju da ne rade treba da primaju osnovna sredstva za život i budu ostavljeni potpuno slobodni.”.[2]

Krajem 20. veka ideja o punoj zaposlenosti gubi na plauzibilnosti zbog tehnološkog napretka i automatizacije koji smanjuju broj radnih mesta. Univerzalni osnovni dohodak tako dobija na popularnosti zato što bi omogućio sve većem broju ljudi koji su postali trajno suvišni na tržištu rada da žive iznad linije siromaštva.

Kritički osvrt

Neoliberalni i levi zagovornici univerzalnog osnovnog dohotka mogu se razgraničiti bar po tri osnova.

Prvi se odnosi na visinu univerzalnog osnovnog dohotka koju predlažu. Levi zagovarnici smatraju da iznos univerzalnog osnovnog dohotka treba da bude dovoljno visok da njime primalac može da zadovolji bar svoje osnovne potrebe.[3] [4] [5] [6] Sa druge strane, neoliberalni zagovornici dozvoljavaju da univerzalni osnovni dohodak bude manji nego što je potrebno da bi se zadovoljile osnovne životne potrebe zbog čega neoliberalni model univerzalnog osnovnog dohotka nema emancipatorni potencijal levog modela. U slučaju u kom univerzalni osnovni dohodak ne pokriva osnovne potrebe od njega veću korist imaju poslodavci nego sami primaoci. Naime, kada je univerzalni osnovni dohodak manji od iznosa koji je potreban da se zadovolje osnovne potrebe, njegov primalac ostaje prinuđen da prodaje radnu snagu, a poslodavci mogu da smanje plate u iznosu univerzalnog osnovnog dohotka. Zbog toga neoliberalni model univerzalnog osnovnog dohotka vrlo lako može da se pretvori u jedan oblik bezuslovne državne subvencije poslodavcima.

Drugi osnov po kome mogu da se razgraniče neoliberalni i levi model univerzalnog osnovnog dohotka je odnos prema ostalim socijalnim uslugama koje obezbeđuje država. Levi zagovornici smatraju da univerzalni osnovni dohodak treba da budes suplementaran socijalnim uslugama koje obezbeđuje država, odnosno da uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka nije uslovljeno gubitkom javno finansiranog zdravstva, školstva, prevoza i dr.[7]. Sa druge strane, po neoliberalnom modelu univerzalni osnovni dohodak se shvata kao zamena za javno finansirane socijalne usluge, pa bi tako uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka trebalo da bude praćeno komodifikacijom javnih dobara i usluga.

Treća razlika između neoliberalnog i levog modela nalazi se u pogledu na izvor finansiranja univerzalnog osnovnog dohotka. Univerzalni osnovni dohodak može biti namenski ili nenamenski finansiran. U slučaju kada se nenamenski finansira, univerzaln osnovni dohodak se finansira kao i svi ostali državni troškovi iz prihoda koje država ostvaruje na različite načine. Kada se govori o namenskom finansiranju, onda se često predlaže posebna vrsta poreza. Međutim, ne pogađaju sve vrste poreza jednako sve društvene aktere, pa bi tako neoliberalni zagovornci podržavali politike finansiranja univerzalnog osnovnog dohotka koji bi više pogodovale vlasnicima kapitala, a levi zagovornici one koje bi više pogodovale običnim građanima. Na primer, finansiranje univerzalnog osnovnog dohotka kroz povećanje PDV-a će u većoj meri svaliti teret finansiranja na obične građane, nego u slučaju u kom se univerzalni osnovni dohodak finansira povećanjem poreza na profit.

Veća jednakost, ekonomska sigurnost, više slobodnog vremena, kraj siromaštva, priroda kao zajedničko dobro, jednaka podela benefita ostvarenih tehnološkim progresom, dekomodifikacija radne snage i jačanje njene pozicije u odnosu na kapital, promocija obrazovanja odraslih itd. – ovo su samo neki od brojnih pozitivnih efekata koji se navode u prilog uvođenja levog modela univerzalnog osnovnog dohotka. Još jedan od argumenata u prilog levog modela univerzalnog osnovnog dohotka je veliki potencijal da razvije zajednička dobra.

Zajednička dobra i levi model univerzalnog osnovnog dohotka prirodni saveznici. Kroz alokaciju viška vrednosti i podršku deliberativnim praksama stvaraju se uslove za proširenje i produbljivanje zajedničkih dobara. Zajednička dobra su alternativni način organizovanja ekonomske aktivnosti koji nije ni tržišno-kapitalistički, ali ni centralno-planski. To je proizvodnja koju organizuju zajednice kako bi zadovoljile potrebe direktno, a ne posredstvom tržišta ili državno-tehnokratske racionalnosti. Levi model univerzalnog osnovnog dohotka je masivan transfer viška vrednosti iz privatnog sektora u javni sektor i samo društvo, iz akumulacije kapitala u akumulaciju društvenih kapaciteta za samoorganizovanu ekonomsku aktivnost usmerenu ka neposrednom zadovoljenju potreba.[8] Ovaj model dohotka bi javni interes učinio konkretnim, individualiziranim i smanjio mogućnost njegove zloupotrebe. Pored toga, na ovaj način obezbeđuje se podsticaj za aktivnosti koje su neodvojive od zajedničkog dobra. Za razliku od zaposlenih u kapitalističkoj proizvodnji, oni koji su članovi zajednice zasnovane na principu kolektivne kontrole trebalo bi da organizuju zajednicu, učestvuju u donošenju odluka i upravljaju zajedničkim dobrom. Uspešno sprovođenje aktivnosti koje su od suštinskog značaja za praktikovanje zajedničkog zavisi od vremena i energije koje prosečna osoba nema ukoliko je zaokupljena prodajom radne snage ili dokazivanjem da je spremna da tu istu snagu proda. Upravo je jedna od mnogobrojnih prednosti levog modela univerzalnog osnovnog dohotka ta što omogućava primaocu da uspostavi kontrolu nad sopstvenim vremenom obezbeđujući materijalnu osnovu za njegovu kvalitetnu upotrebu. Na ovaj način gradi se osnova za egalitarne ekonomske i političke odnose.

Lokalna kontekstualizacija

Nastavljajući se na tranziciju, globalna ekonomska kriza je dodatno otežala zadatak Srbije da svoju ekonomiju usaglasi sa društvenim i političkim izazovima i potrebama. Srbija ima jednu od najviših stopa apsolutnog siromaštva u Evropi (7.1%), kao i stopu relativnog siromaštva, odnosno rizika od siromaštva (24.3%). U takvom kontekstu, UNDP (Razvojni program Ujedinjenih nacija) je inicirao projekat kako bi se istražilo da li i na koji način bi mera univerzalnog osnovnog dohotka mogla biti realizovana i u Srbiji. Projekat se sastojao od tri dela: istraživanje vidljivosti univerzalnog osnovnog dohotka u regionu, istraživanje naučenih lekcija iz praksi primene univerzalnog osnovnog dohotka širom sveta i, konačno, kreiranje potencijalnog eksperimenta sa osnovnim dohotkom i u Srbiji.

Premda se teško mogu meriti realni efekti ovakve mere u jednom eksperimentalnom okruženju, njena simulacija može dati nagoveštaj o tome šta bi univerzalni osnovni dohodak značio za Srbiju, ukoliko bi bio primenjen na nivou cele zemlje. Za eksperiment je odabran grad Niš zbog toga što je lokalna samouprava pokazala volju da učestvuje u projektu. Prema predlogu eksperimenta, minimalno 1000 osoba iz Niša bi trebalo da prima osnovni dohodak u iznosu od 15.416 dinara mesečno, barem dve godine. Spram osnovnog koncepta univerzalnog osnovnog dohotka, u ovom slučaju dohodak bi bio dat na bezuslovno korišćenje, bio bi davan periodično, bio bi individualna, ali ne bi bio univerzalan. Visina dohotka je određena na osnovu apsolutne linije siromaštva, odnosno najnižeg nivoa prihoda sa kojim osoba navodno može da preživi u Srbiji.[9] Trenutno je apsolutna linija siromaštva u Srbiji iznosi 12.286 dinara.

Iako su dogovori između lokalne samouprave Niša i UNDP-a, zajedno sa uključenim ekspertima, obećavali realizaciju ovog eksperimenta, još uvek nije javno objavljeno da li je on sproveden. S obzirom da predviđeni iznos nije realno dovoljan da se namire osnovne potrebe primaoca, veoma je upitno u kojoj meri će ovim eksperimentom biti moguće razumeti nešto više na koji način i u kojoj meri bi u lokalnom konktestu mera univerzalnog osnovnoh dohotka mogla uticati na oslobođanje od prinude prodaje radne snage.

Komparativna analiza

Jedini pravi sistem univerzalnog osnovnog dohotka uvela je savezna američka država Aljaska 1982. godine. Svako ko legalno živi na Aljasci duže od šest meseci prima jednaku godišnju dividendu. Aljaska svoj sistem univerzalnog osnovnog dohotka finansira prihodima koje ostvaruje prodajom nafte i gasa. Početkom osamdesetih godina prošlog veka dividenda je iznosila oko 300 dolara, dok danas iznosi oko 1600 dolara. Iako je iznos dividende nedovoljan da pokrije osnovne potrebe, smatra se da je doprineo tome da Aljaska bude najegalitarnija američka država.

Preliminarni eksperimenti sa osnovnim dohotkom su rađeni u nekoliko država. Međutim, ispitivanja su rađena na malom broju ljudi i trajala su samo nekoliko godina, što ograničava njihovu realnu moć da utvrde dobre i loše strane univerzalnog osnovnog dohotka. Od 2017. godine najveći i najduži eksperiment sa univerzalnim osnovnim dohotkom sprovodi organizacija civilnog društva GiveDirectly u selu Nairobi u Keniji. Planirano je da 6000 stanovnika ovog sela tokom 12 godina prima 22 dolara mesečno.

Laburistička partija Velike Britanije je u svoj program za predstojeće izbore uključila univerzalne osnovne usluge. Politika univerzalnih osnovnih usluga podrazumeva dekomodifikaciju javnih usluga čineći pristup javnim uslugama univerzalnim i besplatnim za korisnike. Univerzalne osnovne usluge podrazumevaju proširenje principa po kome funkcioniše javno finansirano zdravstvo i obrazovanje na do sada komodifikovane usluge poput prevoza, stanovanja, ishrane, kao i brige o starima i deci.

Panevropski pokret DiEM25 je u svoj program uključio univerzalnu osnovnu dividendu. Za razliku od univerzalna osnovnog dohotka, univerzalna osnovna dividenda bi se finansirala direktno iz profita kompanija. Deo akcija svake korporacije bi išao u specijalni fond koji bi služio tome da se svima isplati univerzalna osnovna dividenda. Na ovaj način bi se onemogućilo da putem oporezivanja teret finansiranja univerzalnog osnovnog dohotka padne na obične građane. Argument u prilog univerzalne osnovne dividende se zasniva na prepoznavanju činjenice da se bogatstvo stvara kolektivno, a da se nakon toga privatizuje. Nasuprot uvreženog mišljenja da bogatstvo stvaraju pojedinci, a potom ga država prisvaja kroz oporezivanja, čitavo društvo proizvodi kapital, pa bi trebalo i da svi od njega imaju koristi. Prema Janisu Varufakisu, lideru pokreta DiEM25, univerzalna osnovna dividenda je jedini način da se prihodi od rastuće automatizacije podele na sve članove društva.

Izvori i predlozi za dalje čitanje

  1. Parijs, Philippe Van (1992), Arguing for Basic Income: Ethical Foundations for a Radical Reform, London, New York: Verso.
  2. Russell, Bertrand (1918), Roads to Freedom. Socialism, Anarchism and Syndicalism, London: Unwin Books.
  3. Offe, Claus (2008), "Basic Income and the Labor Contract“. Basic Income Studies 3 (1): 49-79.
  4. Standing, Guy (2014), The Precariat: The New Dangerous Class, London, New York: Bloomsbury Academic.
  5. Srnicek, Nick & Williams, Alex (2015), Inventing the Future: Postcapitalism and a World Without Work, New York: Verso.
  6. Wright, Erik Olin (2005), "Basic Income as a Socialist Project”, (internet) dostupno na: [[1]] (pristupljeno: 04.02.2018.).
  7. Srnicek, Nick & Williams, Alex (2015), Inventing the Future: Postcapitalism and a World Without Work, New York: Verso.
  8. Wright, Erik Olin (2005), "Basic Income as a Socialist Project”, (internet) dostupno na: [[2]] (pristupljeno: 04.02.2018.).
  9. Currion, Paul (2018), “Basic Income in the Western Balkans: From Thought Experiment to Policy Experiment”, Ka drugačijem gradu 3, Cukic I., Radovanovic K. i Timotijević J. (ur.), Beograd: Institut za urbane politike.