https://wiki.zajednicko.org/index.php?title=Posebno:NewPages&feed=atom&hideredirs=1&limit=50&offset=&namespace=0&username=&tagfilter=&size-mode=max&size=0Ekonomska demokratija - Nove stranice [sr-el]2024-03-29T06:48:04ZIzvor: Ekonomska demokratijaMediaWiki 1.33.0https://wiki.zajednicko.org/index.php/Univerzalne_osnovne_uslugeUniverzalne osnovne usluge2022-08-16T10:41:29Z<p>Aleksandralakic: /* Lokalna kontekstualizacija */</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
Univerzalne osnovne usluge (eng. universal basic services, skr. UBS) podrazumevaju proširenje opsega javno finansiranih usluga koji će osigurati pristup svakom građaninu (ili rezidentu) adekvatan stepen sigurnosti, mogućnosti i participacije. Termin univerzalne podrazumeva da su usluge dostupne svima, bez obzira na njihove prihode ili status, dok termin osnovne treba razumevamo kao esencijalne i dovoljne da omoguće ljudima da namire svoje bazične potrebe, te bi bilo pogrešno razumeti ga kao minimum, u smislu omogućavanja isključivo pukog preživljavanja. Na kraju, termin usluge podrazumeva kolektivno generisane aktivnosti koje služe javnom interesu. Termin „univerzalne osnovne usluge“ izabran je kako bi označio politiku koja predstavlja alternativu daleko poznatijem [[Univerzalni osnovni dohodak| univerzalnom osnovnom dohotku]].<br />
<br />
==Teorijska geneza==<br />
<br />
Univerzalne osnovne usluge su recentna ideja koja je privukla veliku pažnju javnosti zbog potencijala da redefiniše državu blagostanja i uspešno odgovori na izazove 21. veka. Ideja univerzalnih osnovnih usluga razvijena je 2017. godine u okviru britanskog Instituta za globalni napredak (eng. Institute for Global Prosperity). Međutim, jedna od njenih najvećih snaga je što se oslanja na već razvijene[[Javno finansirane usluge| javno finansirane usluge]]. <br />
<br />
Univerzalne osnovne usluge doprinose smanjenju socijalnih nejednakosti, solidarnosti, većoj efikasnosti u pružanju samih usluga, kao i održivosti <ref>Gough, Ian (2019), „Universal Basic Services: A Theoretical and Moral Framework“, The Political Quarterly 90: 534-542..</ref> Na primer, u zemljama članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, trošak za javne usluge proseku predstavlja 75% dohotka 20% najsiromašnijih, i samo 14% dohotka 20% najbogatijih, tako da je besplatan pristup ovim usluga od velike koristi onima koji imaju niska primanja. Takođe, kolektivno pružanje usluga je mnogo održivije. Na primer, individualizirano zdravstvo SAD proizvodi tri puta više CO2 po glavi stanovnika nego javna zdravstvena zaštita u državama Evrope <ref>Sevciuc, Iulia (2021), Universal Basic Services vs. Universal Basic Income – let’s talk, (podcast), decembar, dostupno na: https://open.spotify.com/episode/6K7lWIcFHUoykI4xi8QqmS?si=0c1ad49d5a9c444f </ref>. Međutim, radikalni potencijal ove politike se najviše odražava u oblasti rada. Na univerzalne osnovne usluge se može gledati kao na spoj dve velike leve ideje koje se neretko prikazuju kao međusobno suprotstavljene i nepomirljive – ideje o univerzalnom osnovnom dohotku i ideje o garantovanom zaposlenju. <ref> Beggs, Mike (2016), „Jobs For All“, Jacobin, 12. jun.</ref> <ref>Paul, Mark et al. (2017), „Why We Need Fedral Job Guarantee“, Jacobin, 2. april.</ref><br />
<br />
Obe ove javne politike imaju isti cilj, a to je promena odnosa snaga između rada i kapitala u korist rada kroz smanjenje broja osoba koje su spremne da prodaju svoju radnu snagu, ali to postižu na različite načine. Kroz garantovano zaposlenje se problem nezaposlenosti rešava neposredno, sklanjajući ljude sa tržišta rada tako što se zapošljavaju, odnosno menjaju svoj radni status iz nezaposlenih u zaposlene. Sa druge strane, univerzalnim osnovnim dohotkom se prepoznaje da nezaposlenost sama po sebi nije problem, nego efekti koje ona proizvodi, a to je spremnost da se proda svoja radna snaga pod bilo kakvim uslovima. Prema tome, položaj nezaposlenih primalaca univerzalnog osnovnog dohotka se menja tako što se neutrališe navedeni efekat nezaposlenosti što takođe rezultira njihovim sklanjanjem sa tržišta rada. Dakle, i jednom i drugom politikom se garantuje egzistencija i uklanja ranjivost koja trenutno karakteriše rad(nike), a samim tim ujednačava moć rada i kapitala.<br />
<br />
Kombinujući elemente ove dve ideje univerzalnim osnovnim uslugama se dvojako poboljšava položaj radnika. Prvo, baš kao i univerzalni osnovni dohodak one pružaju garanciju da će bazične potrebe svih ljudi biti zadovoljene bez obzira na njihov radni status. Drugo, s obzirom da osnovne potrebe mnogih ljudi nisu i dalje zadovoljene, pogotovo u zemljama u razvoju, uključujući i Srbiju, a da sektor usluga u odnosu na industriju generalno karakterišu radno intenzivni poslovi sa niskim ekološkim otiskom, univerzalne osnovne usluge ne bi samo podrazumevale migraciju radnika iz privatnog i civilnog sektora u javni sektor, nego i nova zapošljavanja na održivim radnim mestima. Time se na održiv način neposredno smanjuje nezaposlenost i još više ojačava pozicija radnika u odnosu na kapital. Povrh svega, za razliku od novčanog transfera koji je razmenljiv, a koji univerzalni osnovnih dohodak podrazumeva, javne usluge nisu razmenljive, pa su samim tim više podrivaju tržišnu logiku.<br />
<br />
Politika univerzalnih osnovnih usluga ne samo da bi imala odbrambenu ulogu, tako što bi obrnula proces eksternalizacije javnih usluga i devastacije javnog sektora vraćajući autsorsovane i privatizovane usluge pod javno okrilje, nego bi i proširila opseg javnih usluga i time bi po prvi put dobra, poput stanovanja, koja su od sloma socijalizma dominantno tretirana kao roba, ponovo počela da se distribuiraju na osnovu potreba. Pored toga, sklanjanjem sistema za pružanje usluga u vezi sa ishranom, transportom i informacijama sa tržišta bi se napravio korak dalje čak i u odnosu na period samoupravnog socijalizma s obzirom da su navedene usluge čak i u tom periodu bile komodifikovane.<br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Od 1980-ih javni sektor globalno, i u Srbiji u periodu tranzicije iz socijalističke u kapitalističku privredu, je devastiran na tri nivoa. Prvo, ohrabrivano je nedržavno profitno i neprofitno pružanje osnovnih usluga. Drugo, nedržavni izvori finansiranja su porasli, a odluke o tome koje usluge, u kojoj meri i na koji način se pružaju su prepuštene posredničkim organizacijama ili samim korisnicima usluga. Na kraju, veliki delovi javnog sektora poput telekomunikacija, javnog prevoza, vodosnabdevanja i snabdevanja energijom su privatizovani ili autsorsovani. <ref>Gough, Ian (2019), „Universal Basic Services: A Theoretical and Moral Framework“, The Political Quarterly 90: 534-542.</ref> Sve ovo je dovelo i do toga da su delovi javnog sektora zbog kontinuiranog višedecenijskog autsorsinga određenih javnih usluga izgubili instituacionalno znanje neophodno za njihovo pružanje, pa je samim tim i internalizacija ovih usluga otežana<ref> Bontam, Anro (2021), „Kada država plati da nestane“, Le Monde Diplomatique, novembar, str. 15. </ref>.<br />
<br />
Da bi se politika univerzalnih osnovnih usluga sprovela neophodno je unaprediti kvalitet i obuhvat postojećih javnih usluga poput javne zdravstvene zaštite i obrazovanja i proširiti javne usluge i na sfere u kojima trenutno nisu dostupne svima, a barem na prevoz, ishranu, stanovanje i informacije <ref>Gough, Ian (2019), „Universal Basic Services: A Theoretical and Moral Framework“, The Political Quarterly 90: 534-542.</ref> <ref>Coote, Anna (2019), UBS Theory and Practice: A Literature Review, London: UCL Institute for Global Prosperity</ref> U domaćem kontekstu to bi značilo olakšan pristup tercijarnoj javnoj zdravstvenoj zaštiti i tako osigurati da je ona i de facto, a ne samo de jure dostupna pacijentima, odnosno da pacijenti uz ulaganje razumnog napora mogu da joj pristupe. Zatim, neophodno je proširiti obuhvat lekova koji će pacijenti moći da dobiju na teret Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, i ponovo uspostaviti javno finansiranje stomatološke zdravstvene zaštite za sve kategorije osiguranika. U pogledu obrazovanja, ne samo udžbenici, nego i druga sredstva koja su neophodna za obrazovni proces treba da budu obezbeđena učenicima svih razreda osnovne i srednje škole. Kada se radi o visokom obrazovanju, pored ukidanja samofinansiranja i proširenja budžetskih mesta na fakultetima, neophodno je proširiti kapacitete studentskih domova i menzi. Finansiranjem javnog prevoza u potpunosti neposredno iz budžeta grada za sve kategorije putnika ne samo da bi se ova javna usluga učinila dostupna svima, nego bi i mogle da se naprave i uštede čineći sistem za naplatu karata izlišnim. Studentske menze predstavljaju odličnu polaznu tačku od koje se može otpočeti povećanje obuhvata ishrane kao javne usluge. Neophodno je mrežu menzi proširiti i učiniti ih dostupnim svima, a ne samo studentima. Kako bi ova usluga bila besplatna, a ne samo jeftina, potrebno je da troškovi pružanja u potpunosti budu pokriveni iz državnog budžeta. <br />
<br />
Proširivanje javnih usluga na nove oblasti daje moćne alate državi da odgovori na ekološku krizu kroz brze i sveobuhvatne promene u ponašanju. Kada su usluge javne onda su i odluke o tome na koji način se one pružaju predmet javne deliberacije i šansa za demokratski zaokret kao [[Odrast| odrastu]]. Prekomerna upotreba mesa u ljudskoj ishrani dovodi do krčenja šuma koje su neophodne za apsorpciju ugljen-dioksida, a transport namirnica sa udaljenih destinacija uvećava njegovu emisiju. Javna ishrana bi mogla da bude bazirana na lokalno proizvedenoj veganskoj hrani smanjujući tako troškove u vezi sa pronalaženjem takve hrane, kao i istraživanjem njene ispravnosti i kvaliteta, koji mnoge ljude destimulišu da se preorijentišu na lokalni i veganski tip ishrane.<br />
<br />
==Komparativna analiza==<br />
<br />
Laburistička partija Velike Britanije je 2019. godine je proglasila univerzalne osnovne usluge jednim od tri stuba svog ekonomskog programa zalažući se za masovnu ekspanziju javnog stanovanja, besplatan autobuski prevoz, osiguravanje obroka za sve koji su u riziku od prehrambene nesigurnosti, kao i osnovni pristup telefonu i internetu. <ref>McDonnell, John (2019), Universal Basic Services: The Right to a Good Life, London: Labour party.<br />
</ref> Ukupan trošak ove politike je procenjen na 2,3% britanskog BDP-a i bila bi u potpunosti finansirana smanjenjem neoporezovanog iznosa godišnjeg prihoda sa 12 500 na 4 300 funti, a uštedela bi onima sa najnižim prihodima126 funti nedeljno. Konkretnije, ovom politikom bi se finansirala izgradnja 1,5 miliona novih stambenih jedinica, trećina obroka za 2,2 miliona domaćinstava, besplatan lokalni prevoz, telefon, internet i BBC pretplatu za sve. <ref>Institute for Global Prosperity (2017), „IGP's Social Prosperity Network publishes the UK's first report on Universal Basic Services“, University College London, 11. oktobar. </ref><br />
<br />
<br />
Pored toga, Laburistička partija je prihvatila kao svoju zvaničnu politiku javno finansiranu brigu o starima i deci. Procene su da bi univerzalna javno finansirana briga iznosila još 1,8% britanskog BDP-a i skoro još toliko bi iznosila i briga o starima ukoliko bi se vratila na nivo koji je prethodio merama štednje.<br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Ekonomista i zagovornik univerzalnog osnovnog dohotka Gaj Stending (Guy Standing) je kritikovao univerzalne osnovne usluge ističući da su politike koje zagovornici univerzalnih osnovnih usluga predlažu daleko od univerzalnih. Stending skreće pažnju da i zagovornici osnovnih usluga, kao i zagovornici osnovnog dohotka treba pažljivije da koriste termin univerzalni/e jer ove politike po pravilu isključuju emigraciju (državljani koji nisu i rezidenti država čije državljanstvo imaju) i nedokumentovane migrante.<br />
<br />
Takođe, čak iako se navedeno zanemari neke od mera koje zagovornici osnovnih usluga predlažu, poput onih iz sfere stanovanja i prehrane, očigledno zahtevaju proveru socijalnog statusa korisnika i samim tim se kose sa načelom univerzalnosti. S obzirom da predložene mere zahtevaju proveru socijalnog statusa korisnika, podložne su moralnom hazardu, odnosno situaciji u kojoj korisnici mere imaju podsticaj da ostanu u socijalnom položaju koji im omogućava da koriste datu meru. <br />
<br />
Zatim, druge mere za koje nije predviđena provera socijalnog statusa korisnika, poput besplatne vožnje autobusom, nisu od iste koristi svima. Naime, Stending ističe da od besplatnog prevoza autobusom neće imati koristi korisnici železnica i metroa, kao i da će od besplatnog autobuskog saobraćaja imati više koristi urbani od ruralnih putnika zbog načina funkcionisanja tog tipa prevoza i manje pokrivenosti određenih područja autobuskim prevozom. U vezi sa brigom o starima Stending navodi da tri četvrtine korisnika nemačke šeme socijalne brige, na koju se ugledaju zagovornici univerzalnih osnovnih usluga, preferira isplate u novcu u odnosu na one u naturi, čak i kada su manje vrednosti zato što im to omogućava da se o njima u sopstvenom domu brinu članovi porodice ili drugi neformalni staratelji. <ref>Standing, Guy (2019), „Why ‘Universal Basic Services’ is no alternative to Basic Income“, Open Democracy, 6. jun. </ref><br />
<br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<br />
<references /></div>Aleksandralakichttps://wiki.zajednicko.org/index.php/Radni%C4%8Dki_savetiRadnički saveti2022-06-07T12:33:31Z<p>Aleksandralakic: /* Lokalna kontekstualizacija */</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
Radnički saveti ili saveti zaposlenih predstavljaju formu institucionalnog udruživanja radnika i radnica prvenstveno u cilju participacije u upravljanju, pregovaranju ili konsultovanju na nivou preduzeća, ali se mogu formirati i na nivou komšiluka, opština, grada i republika u cilju organizovanja različitih aspekata društvenog života. Predstavnici zaposlenih se putem izbora biraju na pozicije u radničkim savetima, i mogu sa njih biti opozvani, a kao obavezu imaju da zastupaju interese celokupnog kolektiva. <br />
<br />
Ova forma institucionalizacije participativnog upravljanja zaposlenih ima dugu istoriju, kako u pokušajima izgradnje socijalističkih tipova društva, tako i u zemljama sa dominantno kapitalističkim načinom proizvodnje. Pratila je pokušaje radničkog organizovanja još od početaka XX veku, a najširu primenu je našla tokom perioda samoupravnog socijalizma u SFRJ. Cilj, forma i sadržina ovog načina udruživanja se značajno razlikovala tokom različitih epoha, sistema i zemalja koje su je primenjivale.<br />
<br />
<br />
==Teoijska geneza==<br />
<br />
Koncept radničkih saveta razvijan je u okviru revolucionarnog socijalističkog i anarhističkog pokreta, a prvi primeri primene se mogu naći u Rusiji gde su još 1905. godine formirani prvi sovjeti. Cilj ove forme udruživanja bio je revolucionarna promena proizvodnih odnosa koja je trebala da donese uspostavljanje socijalističkog načina proizvodnje zasnovanog na kolektivnom vlasništvu i upravljanju nad sredstvima za proizvodnju. Iz ove perspektive, kapitalistički industrijski odnosi se smatraju za duboko antagonističke, a ideja je da se kroz potpuno prenošenje funkcije upravljanja na radnike i radnice kao direktne proizvođače ovaj antagonizam može razrešiti. Uloga radničkih saveta nije nužno ograničena samo na odluke vezane za proces proizvodnje na nivou preduzeća, već oni mogu imati aktivnu ulogu u organizaciji različitih aspekata društvenog života (kao što je obezbeđivanje hrane, stanovanja, transporta, obrazovanja itd.) u radničkim četvrtima ili različitim nivoima teritorijalne organizacije.<br />
<br />
Koncept radničkih saveta ili saveta zaposlenih našao je svoju primeni i unutar kapitalistički organizovanog procesa proizvodnje. U tom kontekstu ova forma udruživanja je pre svega definisana kao grupa radnika i radnica delegirana od strane zaposlenih da kod poslodavaca zastupa njihove interese ili da učestvuje u upravljanju preduzećem. U zavisnosti od zakonske regulative, savet zaposlenih može imati prava na saodlučivanje, konsultacije i/ili distribuciju informacija unutar kompanije. <br />
<br />
Motivacija za uvođenje saveta zaposlenih jeste pre svega posredovanje i smanjivanje konflikta između poslodavaca i zaposlenih, ali i to što se učešće radnika u procesu donošenja odluka često smatra odlučujućim za obezbeđivanje i unapređenje zadovoljstva i produktivnosti zaposlenih u organizacijama. Veća participacija radnika i radnica bi trebalo da dovede do veće posvećenosti kompaniji, olakša proces pregovaranja i omogući primenu tacitnog znanja zaposlenih za unapređenje procesa proizvodnje.<br />
<br />
U ovoj perspektivi uloga radničkih saveta, tačnije saveta zaposlenih nije viđena kao transformativna, što će reći da za cilj nema promenu društvenih odnosa i odnosa u proizvodnji, već predstavlja jednu od institucija socijalnog dijaloga koja teži da umanji socijalne antagonizme koji proističu iz industrijskih odnosa.<br />
<br />
==Kratka istorija==<br />
<br />
Prvi radnički savet (rus. совет - “savet”) uspostavljen je još u maju 1905. godine kada je organizovan veliki štrajk 40.000 radnika u Ivanovsko-Voznesenskoj oblasti. Kao posledica rusko-japanskog rata izbile su pobune i štrajkovi radnika širom Rusije koji su na nivou svojih fabrika počeli da se organizuju u sovjete. Ove organizacije su igrale važnu ulogu tokom Ruske revolucije 1905. godine, ali su ubrzo nakon toga ugašene. Ponovo su oživeli tokom revolucije 1917. godine kada su predstavljali osnovnu formu organizovanja i upravljanja, što se oslikava i u boljševičkoj paroli “Sva vlast sovjetima”. Nakon revolucije vlast u Sovjetskom savezu bila je organizovana kroz sovjete na nivou fabrika, sela, gradova, regiona, provincija i republika, a na vrhu se nalazio Vrhovni sovjet. <br />
<br />
Osim u Rusiji, radnički saveti su se početkom XX veka pojavljivali i u drugim Evropskim zemljama, poput Poljske, Mađarske, Irske i posebno Nemačke gde je ovaj oblik bio značajna forma organizovanja tokom revolucije 1918. godine.<br />
<br />
Najznačajniji pokušaj izgradnje sistema zasnovanog na radničkim savetima svakako predstavlja model samoupravnog socijalizma koji se u SFRJ gradio u drugoj polovini XX veka. Za razliku od sovjetskog tipa, radnički saveti u SFRJ su kroz period svog funkcionisanja imali mnogo veću autonomiju i moć odlučivanja. Samoupravni model u SFRJ počeo je da se razvija u periodu nakon sukoba sa Informbiroom 1948. godine. Prekid ekonomskih veza s Istočnim blokom ugrozio je tek započetu industrijalizaciju i doveo Jugoslaviju u opasnost od ekonomskog kolapsa. U takvim uslovima političko rukovodstvo je tragalo za drugačijim načinom organizacije privrednih aktivnosti, koji bi se razlikovao kako od staljinističkog modela u SSSR-u, tako i od čistije tržišnog pristupa na kapitalističkom zapadu. Samoupravni model je u tom trenutku predstavljen kao povratak na ideale iz Lenjinovog perioda. Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva 1950. godine smatra se trenutkom institucionalizacije ovog modela, a Ustav iz 1953. godine je definitivno potvrdio radničke savete i samoupravljanje kao bazu za izgradnju jugoslovenskog socijalizma “trećeg puta”.<br />
<br />
Radnički saveti u SFRJ su predstavljali demokratske institucije kojima su pristup imali svi radnici jednog proizvodnog kolektiva. Predstavnici u savetima su bili birani na osnovu tajnog glasanja, i mogli sa da budu deo saveta u najviše dva mandata. Savet je proporcionalno morao da predstavlja različite grupe zaposlenih zastupljene u radnom kolektivu. Zajedno sa upravnim odborom i direktorom, kojeg je u prvoj fazi socijalističkog razvoja postavljala partija, činili su strukturu upravljanja preduzećem. <ref> Singh, Parbudyal et al. (2007) "The Yugoslav Experience with Workers’ Councils", Labor Studies Journal Volume 32 Number 3, 280-297 </ref> <br />
<br />
Jugoslovenska privreda je u periodu između 1950. godine i sredine 1970-ih po stopi rasta bila među vodećim ekonomijama u svetu, a kao jedan od razloga mnogi autori navode i značajnu ulogu radničkih saveta koji su uspeli da povećaju motivaciju i produktivnost zaposlenih. <ref> Ibid </ref> Radnički saveti i sistem samoupravljanja su obezbedili pristanak šireg društva na teške reforme i period industrijalizacije zemlje. Kako ističe Krešimir Zovak, “svrha radničkog samoupravljanja u momentu njegova uvođenja bila je ponajviše u discipliniranju radne snage i davanju materijalnih poticaja za podizanje radne produktivnosti kako bi se u što kraćem roku izvela neophodna industrijalizacija zemlje. U tom pogledu, samoupravljanje se pokazalo uspješnim modelom”. <ref> Zovak, Krešimir (2017) "Teorija i praksa radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji: kritički pogled", u: 3k: kapital, klasa, kritika br. 4/ 2017. </ref> <br />
<br />
Privredne reforme iz 1960-ih dovele su do sve većeg oslanjanja na tržišni mehanizam što je značajno promenilo kontekst u kojem se model samoupravljanja i radničkih saveta razvijao. Ustavom iz 1974. i Zakonom o udruženom radu iz 1976. godine uvedene su nove forme organizacije rada, među kojima je najznačajnija bila uspostavljanje osnovne organizacije udruženog rada (OOUR) kao nove samoupravne jedinice. Ove izmene su donele povećanu decentralizaciju u procesu odlučivanja, dajući radnim kolektivima još veću autonomiju. OOUR-i, predvođeni radničkim savetima, sada su imali više nadležnosti u odlučivanju o upravljanju resursima, alokaciji prihoda, iznosima zarada, zapošljavaju i otpuštaju direktora itd. Međutim, sada je i odgovornost za profitabilno poslovanje bila prenesena na nivo preduzeća, što je u uslovima povećane tržišne konkurencije između samoupravnih preduzeća i usporenog ekonomskog rasta nametalo i drugačiju logiku prilikom donošenja ekonomskih odluka.<br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Nesumnjivo je da participacija radnika i radnica u upravljanju kroz formu radničkih saveta ima pozitivan uticaj na demokratizaciju ekonomskih aktivnosti u jednom društvu. Međutim, ne treba prevideti činjenicu da ova forma nije i dovoljan uslov za izgradnju pune demokratije. Naime, formalno vlasništvo i upravljanje nad sredstvima za proizvodnju imaju i ograničenja u zavisnosti od konteksta u kojem se primenjuju.<br />
<br />
Radnički saveti, tj. saveti zaposlenih u kapitalističkom tipu ekonomije svakako mogu da utiču na poboljšanje položaja, uslova rada i nivoa zarada za one radnike i radnice koji su zaposleni u kompanijama u kojima je ovakva forma radničke participacije institucionalizovana. Međutim, korišćenje ovog mehanizma za stvarno poboljšanje njihovog položaja, kao i u slučaju drugih institucija socijalnog dijaloga, zavisiće od trenutnog stanja ekonomije, uspeha preduzeća i pregovaračke moći samih zaposlenih, koja je u uslovima savremene globalne podele rada najčešće značajno redukovana. Pojava ovog modela najčešće je bila posledica klasnog kompromisa i pokušaja da se antagonistički industrijski odnosi stave pod kontrolu. Tako i danas neretko ove institucije mogu imati i funkciju pacifikacije zaposlenih.<br />
<br />
Sa druge strane, sovjetski tip društvenog uređenja je zbog svoje izrazite koncentracije političke moći onemogućio bilo kakvu smislenu autonomiju radničkih saveta, koji su pretvoreni samo u ispostave partije. Ova ograničenja su svakako došla do svog vrhunca u staljinističkom periodu razvoja SSSR-a kada je zbog straha od učestalih političkih čistki svaki pokušaj alternativnog organizovanja, planiranja i uspostavljanja ekonomske demokratije bio onemogućen.<br />
<br />
Iako je samoupravni model socijalizma u SFRJ zasnovan na radničkim savetima svakako predstavljao najznačajniji pokušaj izgradnje sistema baziranog na idejama ekonomske demokratije, određena strukturna ograničenja ovog modela su presudno uticala na njegov krajnji neuspeh. Uspostavljanje socijalističke robne proizvodnje kao glavnog mehanizma regulacije društvene reprodukcije u praksi je u potpunosti zanemarilo uticaj tržišne logike na odluke ekonomskih aktera. Socijalizam je na taj način sveden na sitnu robnu proizvodnju između samoupravnih jedinica, čime je u potpunosti negirana Marksova analiza zakona vrednosti i apstraktnog rada, tj. načina na koje mehanizam tržišta primorava aktere da se povinuju uslovima koji na njemu postoje. Kako primećuje Zovak, “radnička participacija u poduzećima je zasigurno bila element novog socijalističkog društva, no za izgradnju socijalističkih proizvodnih odnosa bilo je potrebno mnogo više od toga. Prije svega bila je potrebna izgradnja snažnih planskih i redistributivnih mehanizama koji će staviti pod kontrolu neželjene učinke tržišta kao najvažnijeg elementa starih proizvodnih odnosa”. <ref> Ibid </ref> Fokusiranjem samo na pitanje vlasništva, arhitekte jugoslovenskog samoupravljanja su previdele da kontrola radnika nad sredstvima za proizvodnju nije moguća ukoliko proizvodi njihovog rada dolaze u odnos sa proizvodima rada drugih radnika samo putem mehanizma tržišta, jer će u toj situaciji sredstva za proizvodnju (u ovoj situaciji kapital koji se ulaže) morati da se povinuju imperativu akumulacije kao cilju za sebe. <ref> McNally, David (1993) Against the Market: Political Economy, Market Socialism and the Marxist Critique. London: Verso. </ref> Samoupravni kolektivi u toj situaciji postaju samo “personifikovani kapital”. <ref> Marx, Karl (1978) Kapital – prvi tom. Beograd: Prosveta. </ref> Kako zaključuje Zovak, u toj situaciji “nisu radnici-samoupravljači ti koji kontroliraju kapital, već je kapital sa svojim imperativom za vlastitim samouvećanjem taj koji kontrolira radnike”. <ref> Zovak, Krešimir (2017) "Teorija i praksa radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji: kritički pogled", u: 3k: kapital, klasa, kritika br. 4/ 2017. </ref><br />
<br />
Potvrda ovoga se može naći u činjenici da je sa sve većim oslobađanjem tržišnog mehanizma kroz reforme 1960-ih, kao i većom decentralizacijom nakon uvođenja OOUR-a 1970-ih, proces odlučivanja na nivou preduzeća bio prepuštan ekonomskim ekspertima, direktorima, rukovodiocima i članovima kolektiva koji su imali dovoljno znanja da donose kompleksne ekonomske odluke. Kako navodi Majkl Lebovic,„iako su članovi radničkih saveta imali moć odlučivanja o ključnim pitanjima kao što su investicije, marketing i odluke vezane za proizvodnju, nisu se osećali kompetentnim za to - u poređenju sa rukovodstvom i tehničkim ekspertima. Tako su u mnogim preduzećima radnički saveti bili skloni da samo potvrđuj predloge koji su dolazili od strane rukovodstva“.<ref> Lebowitz, Michael (2006) Build It Now: Socialism for the Twenty-First Century. New York: Monthly Review Press. </ref> <br />
<br />
Direktne posledice svega ovoga bile su i pojave poput rastuće nejednakosti između razvijenih i nerazvijenih republika, kao i visoke stope nezaposlenosti, što je za socijalistički proklamovano društvu predstavljalo svojevrsni paradoks. Takmičenje između preduzeća, regiona i republika na tržištu dovelo je do toga da oni sa boljom početnom pozicijom imaju daleko veće mogućnosti za brži razvoj, dok su siromašniji regioni sve više zaostajali. Dodatno, na nivou preduzeća, veća autonimija po pitanju alokacije zarada vodila je rastu kapitalno intenzivne proizvodnje što je za posledicu imalo povećanje produktivnosti investiranjem u fiksni kapital na uštrb stvaranja novih radnih mesta. Ova situacija će kulminirati početkom 1980-ih kada je SFRJ beležila najviše stope nezaposlenosti u Evropi. <ref> Woodward, Susan (1995) Socialist unemployment. Political economy of Yugoslavia 1945 – 1990. Princeton: Princeton University Press </ref><br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Zakon o radu Republike Srbije predviđa mogućnost formiranja saveta zaposlenih u firmama sa više od 50 zaposlenih. Uloga ovog tela je da daje mišljenje i učestvuje u odlučivanju o ekonomskim i socijalnim pravima zaposlenih, na način i pod uslovima utvrđenim zakonom i opštim aktom. Međutim, formiranje saveta zaposlenih je ipak retkost. Sa jedne strane oni su najčešće viđeni kao relikti prošlosti i jednog “prevaziđenog sistema”, zbog čega neki od zagovornika pokušavaju da istaknu da cilj ove forme radničke participacije “nije menjanje društveno-ekonomskih odnosa, već njegovo dopunjavanje i poboljšanje u interesu radnika”. <ref> Vlaović, Gojko, ”Sindikati i saveti na istom zadatku”, Danas, 26.11.2012. dostupno na: https://www.danas.rs/vesti/ekonomija/sindikati-i-saveti-na-istom-zadatku/</ref><br />
Sa druge strane postoji i pitanje preklapanja nadležnosti sa sindikatima koji su formirani na nivou preduzeća zbog čega su radnici i radnice organizovani kroz sindikate, a posebno sindikalni lideri podozrivi kada je u pitanju funkcija saveta zaposlenih. U uslovima izrazito nejednake distribucije ekonomske moći kakva je u većini domaće ekonomije, i izuzetno niskog nivoa zaštite radnih prava, saveti zaposlenih na nivou preduzeća su daleko podložniji uticajima poslodavaca, zbog čega su manje pogodna forma za organizovanje od sindikata.<br />
<br />
==Kompativna perspektiva==<br />
<br />
Najznačajniji primer primene saveta zaposlenih danas se može naći u Nemačkoj. Na osnovu Zakona o savetima zaposlenih (Betriebsverfassungsgesetz) radnici i radnice u kompanijama koje imaju više od pet zaposlenih imaju pravo na osnivanje ovog tela. Na izborima za predstavnike u savet zaposlenih učestvuju svi radnici i radnice stariji od 18 godina, a izbori se organizuju na svake četiri godine. Proces izbora kao i funkcionisanje saveta finansirano je od strane poslodavca, koji međutim nema nikakva prava da utiče na rad i odluke saveta. Obavljanje dužnosti u savetu zaposlenih dozvoljava mogućnost profesionalnog delovanja, a nakon završetka mandata poslodavac je dužan da člana saveta zaposlenih vrati na njegovo staro radno mesto. Savet zaposlenih zastupa interese radnika i radnica prema poslodavcu i ima određena prava vezana za odluke o otpuštanju postojećih i zapošljavanju novih radnika i radnica. Jedna od glavnih uloga ovog tela jeste posredovanje u konfliktu između poslodavca i zaposlenih. Ukoliko nije moguće doći do rešenja ovim putem, uključuje se pomoć nezavisnog arbitra za rešavanje spora.<br />
Na nivou Evropske unije funkcioniše institucija Evroskog saveta zaposlenih koja je telo koje predstavlja interes radnika i radnica u većim multinacionalnim kompanijama sa najmanje 1000 zaposlenih, a koje funkcionišu na Evropskom ekonomskom prostoru. Ovo telo nema mogućnost saodlučivanja, već samo konslutativnu i funkciju informisanja zaposlenih o planovima poslodavaca.<br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<br />
<references /><br />
<br />
<br />
==Predlozi za dalje čitanje==<br />
# Hiršl, Anže (2013) Nacionalni i evropski socijalni dijalog. Beograd: Unija poslodavaca Srbije<br />
# Jevtić, Milan (2011) Uloga saveta zaposlenih i sindikata u zastupanju interesa zaposlenih u državama članicama Evropske unije (partnerstvo ili konkurencija). Beograd: Friedrich-Ebert-Stiftung<br />
# Kirn, Gal (2010) „Jugoslavija: od partizanske politike do postfordističke tendencije“. Up&Underground 17/18, 207-229<br />
# Lebowitz, Michael (2012) The Contradictions of „Real Socialism”: The Conductor and the Conducted. New York: Monthly Review Press<br />
# Suvin, Darko (2014) Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije. Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung</div>Aleksandralakichttps://wiki.zajednicko.org/index.php/Zajedni%C4%8Dki_fondovi_-_BreadfundsZajednički fondovi - Breadfunds2022-03-03T14:43:10Z<p>Ivan: /* Teorijska pozadina i istorija prakse */</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
Breadfunds je oblik zajedničkog osiguranja koji podrazumeva mesečne doprinose samostalnih radnika u zajednički fond koji podržava člana/članicu u slučaju da su sprečeni da rade usled bolesti ili povrede. Breadfunds okuplja između 25 i 50 samostalnih radnika. Ove grupe neguju ideje solidarnosti, poverenja i samouprave. <br />
<br />
==Teorijska pozadina i istorija prakse==<br />
<br />
<br />
Ovaj tip zajedničkog osiguranja nastao je 2006. godine <ref> https://ec.europa.eu/employment_social/socprot/missoc99/english/05/nl.htm#:~:text=The%20WAZ%20(Self%2Demployed%20Persons,in%20the%20case%20of%20disablement. </ref> u Utrehtu, kao odgovor na prestanak važenja zakonskih propisa o naknadama samostalnih radnika za bolovanje (nl. Wet arbeidsongeschiktheidsverzekering zelfstandigen – WAZ;<ref>Ukoliko članica fonda zatrudni, ona ne ostvaruje pravo na ovu vrstu podrške tokom trudnoće. </ref> (eng. Self-employed Persons Disablement Benefits Act). Do tada, samostalni radnici, odnosno oni koji nemaju druge zaposlene, rade sa različitim klijentima i preuzimaju troškove i rizike poslovanja na sebe, mogli su da uplate doprinose u nacionalni fond osiguranja. Sa prestankom važenja zakona u avgustu 2004. godine, holandska vlada je izdala preporuku da samostalni radnici nadalje obezbede polisu osiguranja koja omogućava redovan prihod kada osoba ne bude u mogućnosti da radi (eng. income protection insurance). Međutim, ove polise osiguranja nisu bile dostupne jednom delu samostalnih radnika jer su premije za pojedina zanimanja iznosile i do 800 evra na mesečnom nivou. <br />
<br />
Grupa samostalnih radnika u okviru zadružne mreže Solidar osnovala je svoj krug podrške (holandski naziv je „prsten poklona” (nl. schenkkring; eng. gift circle) u okviru kojeg svaki član mesečno uplaćuje određenu svotu novca koja se koristi kao podrška za članove u slučaju kada nisu u mogućnosti da rade zbog bolesti ili povrede u dužem vremenskom periodu.<ref> Ukoliko članica fonda zatrudni, ona ne ostvaruje pravo na ovu vrstu podrške tokom trudnoće. </ref> Ovu inicijativu, koja je nazvana Broodfonds, jer hleb u slengu označava novac, osmislili su Haiko Liefmann, Jaap van Leeuwen i Lars Tempelman, dok je njen razvoj podstaknut preciznom definicijom samozaposlenog i fleksibilnim bankarskim sistemom. <br />
<br />
Kako se inicijativa pokazala uspešnom, pokrenuta je i zasebna zadruga De BroodfondsMakers <ref>https://www.broodfonds.nl/over_ons/de_broodfondsmakers</ref> kako bi se većem broju samostalnih radnika omogućio pristup zajedničkom osiguranju. Razvoj mreže i lokalnih grupa vode članovi De BroodfondsMakers, Haiko Liefmann, André Jonkers i Biba Schoenmaker. Pored zajedničkog osiguranja, zadruga je vremenom razvila i druge aktivnosti. Primera radi, trideset članova je formiralo grupu koja drugima pomaže u oblasti pravnih, administratrivnih i poreskih poslova, pruža savete kada je reč o upravljanju svojim poslovima, vremenom i resursima (eng. self-management), komunikaciji i razvoju inovacija.<br />
<br />
Sredinom 2018. godine postojalo je 350 grupa sa oko 16.000 članova<ref>https://www.nvj.nl/themas/ondernemerschap/administratie/broodfonds</ref> (što je još uvek relativno mali broj imajući u vidu da postoji preko milion samozaposlenih u Holandiji), dok je pretpostavka da će početkom 2022. godine biti preko 600 grupa sa više od 28.000 učesnika i još 500 ljudi uključeno u osnivanje. Grupe se formiraju na lokalnom nivou (na nivou distrikta, grada, regiona), iako postoji i nekoliko primera industrijskog/sektorskog obuhvata.<br />
<br />
Broodfonds se najčešće registruju kao neformalna udruženja u privrednoj komori, koja imaju odbor, statut i pravilnik koji navodi sve međusobne dogovore. Takođe, članovi udruženja potpisuju ugovor o članstvu i sastaju se barem jednom godišnje na opštem sastanku članova. Jedan Broodfond ima minimum 25 članova jer na taj način donacije članu kome je potrebna pomoć ostaju ispod oporezivog iznosa, dok sa 40 članova fond može podržati nekoliko ljudi istovremeno. Gornja granica od 50 članova je uspostavljena kako bi članovi imali mogućnost da se međusobno upoznaju, izgrade poverenje i saradnju i aktivno učestvuju u donošenju odluka koji su zajedno ključni za funkcionisanje ove vrste osiguranja. Kao mera predostrožnosti, osnovana je Alijansa fondova (nl. Broodfonds Alliantie) na koju se fondovi koji su deo alijanse mogu osloniti u slučajevima da nemaju dovoljno sredstava da podrže sve one kojima je u datom trenutku potrebna pomoć.<br />
<br />
Da bi samostalni radnik/ca postao član/ica Broodfonds-a, neophodno je da obavlja samostalnu delatnost barem godinu dana, ostvaruje minimalnu (neto) zaradu u vrednosti od 750 evra i da je sposoban/na za rad (prilikom učlanjivanja ne traži se lekarsko uverenje). <br />
<br />
Prema navodima zadruge De BroodfondsMakers, kada samostalni radnici postanu članovi, oni uplaćuju pristupnu članarinu u iznosu od 225 evra i otvaraju lični namenski račun za donacije (otvaranje ovog zasebnog računa kao i uspostavljanje sistema zajedničkog osiguranja Broodfonds odobrila je holandska poreska uprava). Pristupne članarine prvih 40 članova jednog lokalnog Breadfunds raspodeljuju se tako što 40 evra odlazi lokalnom fondu, a 185 evra zadruzi kako bi se uspostavila lokalna administrativna podrška i sve aktivnosti glatko odvijale. Prilikom učlanjivanja poslednjih deset članova (od 41-50), iznos od 225 evra u potpunosti ostaje lokalnom fondu, tj. ne deli se sa zadrugom. <br />
<br />
Kada je uplaćena pristupna članarina i otvoren lični račun, članovi uplaćuju mesečnu članarinu koja iznosi 12,50 evra i mesečni doprinos koji sami biraju (vidi tabelu dole). Članovi se opredeljuju za doprinose (prva kolona u tabeli) prema iznosima koje bi voleli da primaju u slučaju da su sprečeni da rade (druga kolona). Maksimalan iznos koji je u jednom trenutku može naći na nečijem ličnom namenskom računu iznosi 36 mesečnih donacija. Ukoliko se desi da je iznos viši, zadruga refundira višak (ovo se najčešće dešava u aprilu naredne godine). Zadruga od svakog doprinosa naplaćuje proviziju u iznosu od šest evra za održavanje platforme, administrativno-knjigovodstvene usluge, savetovanje i obuku. <br />
{| class="wikitable" <br />
|- style="font-weight:bold;"<br />
! Mesečni doprinos<br />koji ne uključuju mesečne troškove članarine) u evrima<br />
! Mesečni iznos u evrima koji osoba<br />dobija u slučaju da je sprečena da radi zbog bolesti/povrede duži vremenski period<br />
|-<br />
| 33,75<br />
| 750,00<br />
|-<br />
| 45,00<br />
| 1.000,00<br />
|-<br />
| 56,25<br />
| 1.250,00<br />
|-<br />
| 67,50<br />
| 1.500,00<br />
|-<br />
| 78,75<br />
| 1.750,00<br />
|-<br />
| 90,00<br />
| 2.000,00<br />
|-<br />
| 101,25<br />
| 2.250,00<br />
|-<br />
| 112,00<br />
| 2.500,00<br />
|}<br />
<br />
Izvor: De BroodfondsMakers (podacima je pristupljeno u februaru 2022. godine)<br />
<br />
Fond pruža naknadu 30 dana od trenutka kada član Broodfonds-a nije u mogućnosti da nastavi da radi i podrška može kontinuirano trajati maksimalno do dve godine. Ovaj period od dve godine je uzet kao okvir jer se većina oporavi u datom periodu. Ukoliko neko poželi da napusti Broodfonds i nije koristio osiguranje, može to učiniti u tačno definisanim periodima tokom godine i dobiti doprinose uz određene administrativne troškove. Ukoliko je neko dobio podršku, onda je u obavezi da ostane član barem još dve godine.<br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Ukoliko uzmemo u obzir da je povlačenje zakona o osiguranju samostalnih radnika moglo da dovede do njihove prekarizacije usled visokih premija na osiguranje, Broodfonds su imali važnu ulogu u zaštiti samostalnih radnika od rizika u slučaju sprečenosti za rad. Ne samo da su omogućili osiguranje širem krugu ljudi, već su to učinili pod jednakim uslovima. Drugim rečima, ne postoje dodatni ponderi i uslovi koji bi se primenjivali na starije članove zadruge ili one sa većim rizikom od povreda i bolesti. Dodatno, za razliku od komercijalnih osiguravajućih kuća, Breadfunds su utemeljeni na idejama solidarnosti, međusobnog poverenja, transparentnosti i samoupravljanju.<br />
<br />
Međutim, ovo zajedničko osiguranje pogoduje onim samostalnim radnicima koji imaju ustaljene prihode i/ili razvijenu delatnost, ali ne i onima koji imaju mala i neredovna primanja. Za potonju grupu, problem postoji u pogledu visine mesečnih doprinosa koja treba da uplate u fond (jedno od predloženih rešenja je da se izuzmu od plaćanja mesečnih administrativnih troškova).<br />
<br />
Kritike na račun Broodfonds modela dolaze i iz finansijskog ugla. U vodećim holandskim dnevnim novinama „de Volkstrant” objavljena je kritika čiji je autor smatrao da su naknade i troškovi tokom 2011. bili previsoki.<ref>https://en.wikipedia.org/wiki/Broodfonds</ref> Prema njihovoj proceni, rizik od bolesti u prvim godinama od osnivanja fonda je veliki tako da postoji opasnost da se isplate za bolovanje smanje, posebno ukoliko broj članova ostane mali ili ukoliko članovi izađu iz grupe. Preporuka je bila da samozaposleni pojedinačno štede novac za slučaj da su sprečeni da rade, umesto da to rade u „kolektivu mrvica”. Drugi tip kritike upućen Broodfonds odnosi se na rizike od amaterskog finansijskog samoupravljanja. Kao odgovor na ove kritike, radi se na novoj platformi Risicodelen koja uključuje profesionalni tim koji bi grupama pružao podršku u pogledu upravljanja finansijama.<br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Samostalni radnici i radnice u Srbiji, kao radno-angažovana lica koja obavljaju samostalnu delatnost, nisu obuhvaćeni Zakonom o radu. Stoga ne mogu zasnovati radni odnos niti ostvariti pravo na kolektivno predstavljanje i pregovaranje. <br />
<br />
Posledično, ova grupa radnika svoj pravni položaj može regulisati statusom preduzetnika ili drugog pravnog lica (kao što je doo). Većina samostalnih radnika se opredeljuje za opciju preduzetnika, čime stiču pravo na zdravstvenu zaštitu, penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i na osiguranje u slučaju nezaposlenosti. Da bi ostvarili pravo na bolovanje, moraju da nastave da plaćaju doprinose i da imenuju poslovođu, što troškove čini većim od eventualne naknade.<br />
<br />
Kriterijumi za pristup pravu na trudničko bolovanje, porodiljsko i odsustvo radi nege deteta isti je za zaposlene i samostalne radnice, ali za razliku od zaposlenih kojima Republički fond za zdravstveno osiguranje uplaćuje naknade i doprinose, samostalnim radnicama uplaćuju se samo naknade, ali ne i doprinosi. Ukoliko žele da ostvare kontinuitet u radnom stažu tokom ove vrste odsustva i prava koja iz njega proizilaze (penzijsko, invalidsko i osiguranje u slučaju nezaposlenosti), kao i pravo na zdravstveno osiguranje (osim onog vezanog za trudnice i porodilje) morale bi same da uplaćuju doprinose i da zaposle i imenuju poslovođu, iako su faktički sprečene da privređuju.<ref> Za više o položaju samostalnih radnika, vidi: Savanović et al. (2020), Radnici drugog reda: Forme nestandardnog rada u Srbiji, Beograd, Zajedničko - Platforma za teoriju i praksu društvenih dobara </ref> <br />
<br />
Imajući u vidu otežani pristup pravima, osnivanje lokalnog zajedničkog osiguranja bi značio u unapređivanju položaja samostalnih radnika i radnica u Srbiji. Pre samog osnivanja fonda, bilo bi neophodno sprovesti studiju izvodljivosti, posebno iz pravnog i poresko-bankarskog ugla. <br />
<br />
Imajući u vidu otežani pristup pravima, osnivanje lokalnog zajedničkog osiguranja bi značio u unapređivanju položaja samostalnih radnika i radnica u Srbiji. Pre samog osnivanja fonda, bilo bi neophodno sprovesti studiju izvodljivosti, posebno iz pravnog i poresko-bankarskog ugla. <br />
<br />
==Komparativna perspektiva== <br />
<br />
Prema izveštaju Bread Funds UK <ref>http://breadfunds.uk/wp-content/uploads/2017/05/BreadFunds-report-May2017-WEB.pdf</ref>, tokom 2014. godine urađena je studija izvodljivosti o pokretanju zajedničkog osiguranja u Velikoj Britaniji. Zaključak studije je bio pozitivan u pogledu osnivanja Breadfunds uz nekoliko izmena u odnosu na holandski model – prevashodno, britanski sistem ne dopušta uspostavljanje ličnog namenskog računa za donacije, te ne bi bilo moguće da se članovima obeća povratak doniranih sredstava prilikom izlaska iz fonda. Stoga, britanski fondovi bi morali biti registrovani kao neprofitne organizacije u kojoj uključene strane ne mogu povući dobit, kao što to mogu akcionari u drugim entitetima (eng. not-for-profit companies limited by guarantee). <br />
<br />
Nakon objavljene studije izvodljivosti, poraslo je interesovanje za Breadfunds među samostalnim radnicima i udruženjima koja predstavljaju i direktno rade sa ovom grupom radnika. Dodatno, uspostavljanje Breadfunds je postala preporuka u okviru izveštaja Federacije malih preduzeća (eng. Federation of Small Business) što je doprinelo interesovanju među visoko-pozicioniranim vladinim službenicima. Pored Federacije, Zadruge Velike Britanije (eng. Cooperatives UK) i Sindikalni kongres (eng. Trade Union Congress) podržavaju Breadfunds kao rešenje za osiguranje samostalnih radnika.<ref>Taylor, Mathew (2017), Bread Funds in the UK: self-organised, self-employed and in control</ref> <br />
<br />
Pilot programi pokrenuti su u Londonu, Notingemu, a potom i u Lidsu, ali na njihov razvoj uticali su šira politička, ekonomska i društvena dešavanja. Primera radi, neposredno pred pokretanje programa u Londonu, desilo se glasanje za izlazak iz Evropske unije (Brexit) što je uticalo na pad vrednosti britanske funte i izazvalo nepoverenje u okruženje za pokretanje višegodišnjih projekata kao što je Breadfunds, što je posledično dovelo do povlačenja holandske partnerske organizacije iz planova. Ovakav razvoj događaja je pomerio pokretanje londonskog pilot projekta za 2016. godinu.<br />
<br />
Uz političke, ekonomske i društvene događaje, osnivanje britanskih Breadfunds je otežano i zbog pravnih odredbi i razuđenosti zarada među samostalnim radnicima. Kada je reč o pravnim odredbama, britanski sistem razlikuje kategorije zaposlenog, radnika i samozaposlenog (samostalni radnik). Srednja kategorija se nalazi između tradicionalne dihotomije što može stvoriti prepreke prilikom članstva. Kada govorimo o razuđenosti u zaradama, u Britanij postoji veliki broj samozaposlenih sa niskim zaradama (razlozi, između ostalog, uključuju i rad na pola radnog vremena i rasprostranjenost gig (honorarne) ekonomije).<br />
<br />
Sa druge strane, nakon što je okupljena inicijalna grupa za pokretanje programa u Lidsu, došlo je do pandemije izazvane korona virusom. Cath Muller, zadružna aktivistkinja koja je pokrenula program u Lidsu, govoreći o uticaju pandemije izjavila je: „Potreba za rešenjem i dalje postoji, tako da nismo obeshrabreni. Potreba je i dalje prisutna, kao i ideje koje su pokrenule ljude. U trenutnoj situaciji, mnogi razmišljaju o svojim životima i šta će biti nova normalnost kada se ovo završi. To može značiti da će više ljudi biti spremno da se uključi i preoblikuje svoje zajednice. Zamislite – u jednom nesigurnom svetu postoje grupe od poverenja od kojih ćete novac dobiti kada vam zatreba. Neće biti birokratskog popunjavanja formulara i to je već jedna stvar manje o kojoj ne treba da brinete kada ste bolesni. (...) [P]ostoji nešto u duhu vremena zbog čega ljudi više razmišljaju o zajedničkim rešenjima.”<ref>https://www.thenews.coop/148352/sector/mutuals/mutals-and-breadfunds-the-backbone-of-a-new-normal/ </ref><br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<references /><br />
<br />
==Predlozi za čitanje==<br />
<br />
Ostveen, Adriaan (2018), “Netherlands: Social protection for the self-employed through ’bread funds’”, ESPN Flash Report 2018/4, Brussels.<br />
<br />
Wong, Kristine (2017), Dutch Collective Broodfonds Provides Gift-Based Health Insurance for Freelancers, Shareable. <br />
<br />
Bollier, David (2017), STIR Magazine Explores the Solidarity Economy, bollier.org</div>Aleksandralakichttps://wiki.zajednicko.org/index.php/Zajdni%C4%8Dki_fondovi_-_BreadfundsZajdnički fondovi - Breadfunds2022-03-03T14:33:52Z<p>Aleksandralakic: </p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
Breadfunds je oblik zajedničkog osiguranja koji podrazumeva mesečne doprinose samostalnih radnika u zajednički fond koji podržava člana/članicu u slučaju da su sprečeni da rade usled bolesti ili povrede. Breadfunds okuplja između 25 i 50 samostalnih radnika. Ove grupe neguju ideje solidarnosti, poverenja i samouprave. <br />
<br />
==Teorijska pozadina i istorija prakse==<br />
<br />
<br />
Ovaj tip zajedničkog osiguranja nastao je 2006. godine <ref> https://ec.europa.eu/employment_social/socprot/missoc99/english/05/nl.htm#:~:text=The%20WAZ%20(Self%2Demployed%20Persons,in%20the%20case%20of%20disablement. </ref> u Utrehtu, kao odgovor na prestanak važenja zakonskih propisa o naknadama samostalnih radnika za bolovanje (nl. Wet arbeidsongeschiktheidsverzekering zelfstandigen – WAZ;<ref>Ukoliko članica fonda zatrudni, ona ne ostvaruje pravo na ovu vrstu podrške tokom trudnoće. </ref> (eng. Self-employed Persons Disablement Benefits Act). Do tada, samostalni radnici, odnosno oni koji nemaju druge zaposlene, rade sa različitim klijentima i preuzimaju troškove i rizike poslovanja na sebe, mogli su da uplate doprinose u nacionalni fond osiguranja. Sa prestankom važenja zakona u avgustu 2004. godine, holandska vlada je izdala preporuku da samostalni radnici nadalje obezbede polisu osiguranja koja omogućava redovan prihod kada osoba ne bude u mogućnosti da radi (eng. income protection insurance). Međutim, ove polise osiguranja nisu bile dostupne jednom delu samostalnih radnika jer su premije za pojedina zanimanja iznosile i do 800 evra na mesečnom nivou. <br />
<br />
Grupa samostalnih radnika u okviru zadružne mreže Solidar osnovala je svoj krug podrške (holandski naziv je „prsten poklona” (nl. schenkkring; eng. gift circle) u okviru kojeg svaki član mesečno uplaćuje određenu svotu novca koja se koristi kao podrška za članove u slučaju kada nisu u mogućnosti da rade zbog bolesti ili povrede u dužem vremenskom periodu.<ref> Ukoliko članica fonda zatrudni, ona ne ostvaruje pravo na ovu vrstu podrške tokom trudnoće. </ref> Ovu inicijativu, koja je nazvana Broodfonds, jer hleb u slengu označava novac, osmislili su Haiko Liefmann, Jaap van Leeuwen i Lars Tempelman, dok je njen razvoj podstaknut preciznom definicijom samozaposlenog i fleksibilnim bankarskim sistemom. <br />
<br />
Kako se inicijativa pokazala uspešnom, pokrenuta je i zasebna zadruga De BroodfondsMakers <ref>https://www.broodfonds.nl/over_ons/de_broodfondsmakers</ref> kako bi se većem broju samostalnih radnika omogućio pristup zajedničkom osiguranju. Razvoj mreže i lokalnih grupa vode članovi De BroodfondsMakers, Haiko Liefmann, André Jonkers i Biba Schoenmaker. Pored zajedničkog osiguranja, zadruga je vremenom razvila i druge aktivnosti. Primera radi, trideset članova je formiralo grupu koja drugima pomaže u oblasti pravnih, administratrivnih i poreskih poslova, pruža savete kada je reč o upravljanju svojim poslovima, vremenom i resursima (eng. self-management), komunikaciji i razvoju inovacija.<br />
<br />
Sredinom 2018. godine postojalo je 350 grupa sa oko 16.000 članova<ref>https://www.nvj.nl/themas/ondernemerschap/administratie/broodfonds</ref> (što je još uvek relativno mali broj imajući u vidu da postoji preko milion samozaposlenih u Holandiji), dok je pretpostavka da će početkom 2022. godine biti preko 600 grupa sa više od 28.000 učesnika i još 500 ljudi uključeno u osnivanje. Grupe se formiraju na lokalnom nivou (na nivou distrikta, grada, regiona), iako postoji i nekoliko primera industrijskog/sektorskog obuhvata.<br />
<br />
Broodfonds se najčešće registruju kao neformalna udruženja u privrednoj komori, koja imaju odbor, statut i pravilnik koji navodi sve međusobne dogovore. Takođe, članovi udruženja potpisuju ugovor o članstvu i sastaju se barem jednom godišnje na opštem sastanku članova. Jedan Broodfond ima minimum 25 članova jer na taj način donacije članu kome je potrebna pomoć ostaju ispod oporezivog iznosa, dok sa 40 članova fond može podržati nekoliko ljudi istovremeno. Gornja granica od 50 članova je uspostavljena kako bi članovi imali mogućnost da se međusobno upoznaju, izgrade poverenje i saradnju i aktivno učestvuju u donošenju odluka koji su zajedno ključni za funkcionisanje ove vrste osiguranja. Kao mera predostrožnosti, osnovana je Alijansa fondova (nl. Broodfonds Alliantie) na koju se fondovi koji su deo alijanse mogu osloniti u slučajevima da nemaju dovoljno sredstava da podrže sve one kojima je u datom trenutku potrebna pomoć.<br />
<br />
Da bi samostalni radnik/ca postao član/ica Broodfonds-a, neophodno je da obavlja samostalnu delatnost barem godinu dana, ostvaruje minimalnu (neto) zaradu u vrednosti od 750 evra i da je sposoban/na za rad (prilikom učlanjivanja ne traži se lekarsko uverenje). <br />
<br />
Prema navodima zadruge De BroodfondsMakers, kada samostalni radnici postanu članovi, oni uplaćuju pristupnu članarinu u iznosu od 225 evra i otvaraju lični namenski račun za donacije (otvaranje ovog zasebnog računa kao i uspostavljanje sistema zajedničkog osiguranja Broodfonds odobrila je holandska poreska uprava). Pristupne članarine prvih 40 članova jednog lokalnog Breadfunds raspodeljuju se tako što 40 evra odlazi lokalnom fondu, a 185 evra zadruzi kako bi se uspostavila lokalna administrativna podrška i sve aktivnosti glatko odvijale. Prilikom učlanjivanja poslednjih deset članova (od 41-50), iznos od 225 evra u potpunosti ostaje lokalnom fondu, tj. ne deli se sa zadrugom. <br />
<br />
Kada je uplaćena pristupna članarina i otvoren lični račun, članovi uplaćuju mesečnu članarinu koja iznosi 12,50 evra i mesečni doprinos koji sami biraju (vidi tabelu dole). Članovi se opredeljuju za doprinose (prva kolona u tabeli) prema iznosima koje bi voleli da primaju u slučaju da su sprečeni da rade (druga kolona). Maksimalan iznos koji je u jednom trenutku može naći na nečijem ličnom namenskom računu iznosi 36 mesečnih donacija. Ukoliko se desi da je iznos viši, zadruga refundira višak (ovo se najčešće dešava u aprilu naredne godine). Zadruga od svakog doprinosa naplaćuje proviziju u iznosu od šest evra za održavanje platforme, administrativno-knjigovodstvene usluge, savetovanje i obuku. <br />
<br />
{| class="wikitable" <br />
|- style="font-weight:bold;"<br />
! Mesečni doprinos (koji ne uključuju mesečne troškove članarine) u evrima<br />
! Mesečni iznos u evrima koji osoba dobija u slučaju da je sprečena da radi zbog bolesti/povrede duži vremenski period<br />
|-<br />
| 33,75<br />
| 750,00<br />
|-<br />
| 45,00<br />
| 1.000,00<br />
|-<br />
| 56,25<br />
| 1.250,00<br />
|-<br />
| 67,50<br />
| 1.500,00<br />
|-<br />
| 78,75<br />
| 1.750,00<br />
|-<br />
| 90,00<br />
| 2.000,00<br />
|-<br />
| 101,25<br />
| 2.250,00<br />
|-<br />
| 112,00<br />
| 2.500,00<br />
|}<br />
<br />
Izvor: De BroodfondsMakers (podacima je pristupljeno u februaru 2022. godine)<br />
<br />
Fond pruža naknadu 30 dana od trenutka kada član Broodfonds-a nije u mogućnosti da nastavi da radi i podrška može kontinuirano trajati maksimalno do dve godine. Ovaj period od dve godine je uzet kao okvir jer se većina oporavi u datom periodu. Ukoliko neko poželi da napusti Broodfonds i nije koristio osiguranje, može to učiniti u tačno definisanim periodima tokom godine i dobiti doprinose uz određene administrativne troškove. Ukoliko je neko dobio podršku, onda je u obavezi da ostane član barem još dve godine.<br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Ukoliko uzmemo u obzir da je povlačenje zakona o osiguranju samostalnih radnika moglo da dovede do njihove prekarizacije usled visokih premija na osiguranje, Broodfonds su imali važnu ulogu u zaštiti samostalnih radnika od rizika u slučaju sprečenosti za rad. Ne samo da su omogućili osiguranje širem krugu ljudi, već su to učinili pod jednakim uslovima. Drugim rečima, ne postoje dodatni ponderi i uslovi koji bi se primenjivali na starije članove zadruge ili one sa većim rizikom od povreda i bolesti. Dodatno, za razliku od komercijalnih osiguravajućih kuća, Breadfunds su utemeljeni na idejama solidarnosti, međusobnog poverenja, transparentnosti i samoupravljanju.<br />
<br />
Međutim, ovo zajedničko osiguranje pogoduje onim samostalnim radnicima koji imaju ustaljene prihode i/ili razvijenu delatnost, ali ne i onima koji imaju mala i neredovna primanja. Za potonju grupu, problem postoji u pogledu visine mesečnih doprinosa koja treba da uplate u fond (jedno od predloženih rešenja je da se izuzmu od plaćanja mesečnih administrativnih troškova).<br />
<br />
Kritike na račun Broodfonds modela dolaze i iz finansijskog ugla. U vodećim holandskim dnevnim novinama „de Volkstrant” objavljena je kritika čiji je autor smatrao da su naknade i troškovi tokom 2011. bili previsoki.<ref>https://en.wikipedia.org/wiki/Broodfonds</ref> Prema njihovoj proceni, rizik od bolesti u prvim godinama od osnivanja fonda je veliki tako da postoji opasnost da se isplate za bolovanje smanje, posebno ukoliko broj članova ostane mali ili ukoliko članovi izađu iz grupe. Preporuka je bila da samozaposleni pojedinačno štede novac za slučaj da su sprečeni da rade, umesto da to rade u „kolektivu mrvica”. Drugi tip kritike upućen Broodfonds odnosi se na rizike od amaterskog finansijskog samoupravljanja. Kao odgovor na ove kritike, radi se na novoj platformi Risicodelen koja uključuje profesionalni tim koji bi grupama pružao podršku u pogledu upravljanja finansijama.<br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Samostalni radnici i radnice u Srbiji, kao radno-angažovana lica koja obavljaju samostalnu delatnost, nisu obuhvaćeni Zakonom o radu. Stoga ne mogu zasnovati radni odnos niti ostvariti pravo na kolektivno predstavljanje i pregovaranje. <br />
<br />
Posledično, ova grupa radnika svoj pravni položaj može regulisati statusom preduzetnika ili drugog pravnog lica (kao što je doo). Većina samostalnih radnika se opredeljuje za opciju preduzetnika, čime stiču pravo na zdravstvenu zaštitu, penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i na osiguranje u slučaju nezaposlenosti. Da bi ostvarili pravo na bolovanje, moraju da nastave da plaćaju doprinose i da imenuju poslovođu, što troškove čini većim od eventualne naknade.<br />
<br />
Kriterijumi za pristup pravu na trudničko bolovanje, porodiljsko i odsustvo radi nege deteta isti je za zaposlene i samostalne radnice, ali za razliku od zaposlenih kojima Republički fond za zdravstveno osiguranje uplaćuje naknade i doprinose, samostalnim radnicama uplaćuju se samo naknade, ali ne i doprinosi. Ukoliko žele da ostvare kontinuitet u radnom stažu tokom ove vrste odsustva i prava koja iz njega proizilaze (penzijsko, invalidsko i osiguranje u slučaju nezaposlenosti), kao i pravo na zdravstveno osiguranje (osim onog vezanog za trudnice i porodilje) morale bi same da uplaćuju doprinose i da zaposle i imenuju poslovođu, iako su faktički sprečene da privređuju.<ref> Za više o položaju samostalnih radnika, vidi: Savanović et al. (2020), Radnici drugog reda: Forme nestandardnog rada u Srbiji, Beograd, Zajedničko - Platforma za teoriju i praksu društvenih dobara </ref> <br />
<br />
Imajući u vidu otežani pristup pravima, osnivanje lokalnog zajedničkog osiguranja bi značio u unapređivanju položaja samostalnih radnika i radnica u Srbiji. Pre samog osnivanja fonda, bilo bi neophodno sprovesti studiju izvodljivosti, posebno iz pravnog i poresko-bankarskog ugla. <br />
<br />
Imajući u vidu otežani pristup pravima, osnivanje lokalnog zajedničkog osiguranja bi značio u unapređivanju položaja samostalnih radnika i radnica u Srbiji. Pre samog osnivanja fonda, bilo bi neophodno sprovesti studiju izvodljivosti, posebno iz pravnog i poresko-bankarskog ugla. <br />
<br />
==Komparativna perspektiva== <br />
<br />
Prema izveštaju Bread Funds UK <ref>http://breadfunds.uk/wp-content/uploads/2017/05/BreadFunds-report-May2017-WEB.pdf</ref>, tokom 2014. godine urađena je studija izvodljivosti o pokretanju zajedničkog osiguranja u Velikoj Britaniji. Zaključak studije je bio pozitivan u pogledu osnivanja Breadfunds uz nekoliko izmena u odnosu na holandski model – prevashodno, britanski sistem ne dopušta uspostavljanje ličnog namenskog računa za donacije, te ne bi bilo moguće da se članovima obeća povratak doniranih sredstava prilikom izlaska iz fonda. Stoga, britanski fondovi bi morali biti registrovani kao neprofitne organizacije u kojoj uključene strane ne mogu povući dobit, kao što to mogu akcionari u drugim entitetima (eng. not-for-profit companies limited by guarantee). <br />
<br />
Nakon objavljene studije izvodljivosti, poraslo je interesovanje za Breadfunds među samostalnim radnicima i udruženjima koja predstavljaju i direktno rade sa ovom grupom radnika. Dodatno, uspostavljanje Breadfunds je postala preporuka u okviru izveštaja Federacije malih preduzeća (eng. Federation of Small Business) što je doprinelo interesovanju među visoko-pozicioniranim vladinim službenicima. Pored Federacije, Zadruge Velike Britanije (eng. Cooperatives UK) i Sindikalni kongres (eng. Trade Union Congress) podržavaju Breadfunds kao rešenje za osiguranje samostalnih radnika.<ref>Taylor, Mathew (2017), Bread Funds in the UK: self-organised, self-employed and in control</ref> <br />
<br />
Pilot programi pokrenuti su u Londonu, Notingemu, a potom i u Lidsu, ali na njihov razvoj uticali su šira politička, ekonomska i društvena dešavanja. Primera radi, neposredno pred pokretanje programa u Londonu, desilo se glasanje za izlazak iz Evropske unije (Brexit) što je uticalo na pad vrednosti britanske funte i izazvalo nepoverenje u okruženje za pokretanje višegodišnjih projekata kao što je Breadfunds, što je posledično dovelo do povlačenja holandske partnerske organizacije iz planova. Ovakav razvoj događaja je pomerio pokretanje londonskog pilot projekta za 2016. godinu.<br />
<br />
Uz političke, ekonomske i društvene događaje, osnivanje britanskih Breadfunds je otežano i zbog pravnih odredbi i razuđenosti zarada među samostalnim radnicima. Kada je reč o pravnim odredbama, britanski sistem razlikuje kategorije zaposlenog, radnika i samozaposlenog (samostalni radnik). Srednja kategorija se nalazi između tradicionalne dihotomije što može stvoriti prepreke prilikom članstva. Kada govorimo o razuđenosti u zaradama, u Britanij postoji veliki broj samozaposlenih sa niskim zaradama (razlozi, između ostalog, uključuju i rad na pola radnog vremena i rasprostranjenost gig (honorarne) ekonomije).<br />
<br />
Sa druge strane, nakon što je okupljena inicijalna grupa za pokretanje programa u Lidsu, došlo je do pandemije izazvane korona virusom. Cath Muller, zadružna aktivistkinja koja je pokrenula program u Lidsu, govoreći o uticaju pandemije izjavila je: „Potreba za rešenjem i dalje postoji, tako da nismo obeshrabreni. Potreba je i dalje prisutna, kao i ideje koje su pokrenule ljude. U trenutnoj situaciji, mnogi razmišljaju o svojim životima i šta će biti nova normalnost kada se ovo završi. To može značiti da će više ljudi biti spremno da se uključi i preoblikuje svoje zajednice. Zamislite – u jednom nesigurnom svetu postoje grupe od poverenja od kojih ćete novac dobiti kada vam zatreba. Neće biti birokratskog popunjavanja formulara i to je već jedna stvar manje o kojoj ne treba da brinete kada ste bolesni. (...) [P]ostoji nešto u duhu vremena zbog čega ljudi više razmišljaju o zajedničkim rešenjima.”<ref>https://www.thenews.coop/148352/sector/mutuals/mutals-and-breadfunds-the-backbone-of-a-new-normal/ </ref><br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<br />
==Predlozi za čitannje==<br />
Ostveen, Adriaan (2018), “Netherlands: Social protection for the self-employed through ’bread funds’”, ESPN Flash Report 2018/4, Brussels.<br />
<br />
Wong, Kristine (2017), Dutch Collective Broodfonds Provides Gift-Based Health Insurance for Freelancers, Shareable. <br />
<br />
Bollier, David (2017), STIR Magazine Explores the Solidarity Economy, bollier.org</div>Aleksandralakichttps://wiki.zajednicko.org/index.php/Zemlji%C5%A1ni_fondovi_zajedniceZemljišni fondovi zajednice2021-12-03T10:36:17Z<p>Aleksandralakic: Nova stranica: ==Definicija pojma== Zemljišni fondovi zajednice (ZFZ) su neprofitne, pravno samostalne organizacije koje obezbeđuju dostupnost zemljištu i stanovanju u skladu sa ekonomskom mo…</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
Zemljišni fondovi zajednice (ZFZ) su neprofitne, pravno samostalne organizacije koje obezbeđuju dostupnost zemljištu i stanovanju u skladu sa ekonomskom moći lokalnog stanovništva i upravljaju ovim resursima u ime lokalne zajednice i za njihovu zajedničku dobrobit. Ovakve kolektive može da uspostavi sama zajednica, kao i vlasnik zemljišta, investitor ili lokalni savet. <br />
Primarna funkcija ZFZ-a je da dugoročno upravlja različitim oblicima zemljišne svojine (stambeni fond, zelene površine bašta i parkova, radni i komercijalni prostori, poljoprivredno zemljište) i stavlja je na raspolaganje domaćinstvima sa niskim i srednjim prihodima, kao i da obezbedi različita sredstva koja pomažu održanju i razvoju kvaliteta života lokalne zajednice. Oni deluju kao dugoročno upravno telo imovine osiguravajući da ona ostane trajno pristupačna. Funkcionišu tako što uklanjaju troškove zemljišta iz troškova stanovanja, čime stanovanje postaje pristupačnije, posebno na tržištima gde povećanje vrednosti zemljišta prevazilazi platežnu moć radnika sa srednjim i nižim primanjima. Fond mesečno naplaćuje tekući zakup zemljišta. Ovaj zakup zemljišta može biti subvencionisan za domaćinstva sa niskim prihodima kao vid ekonomske pomoći.<br />
<br />
Zemljišni fondovi zajednice (ZFZ) balansiraju između potreba pojedinaca i zajednice. Pojedinci žele sigurnost vlasništva i korišćenja zemljišta i stanova, dok zajednica vodi računa o širem društvenom kontekstu i cilj joj je da obezbedi i održava pristupačnost lokalnog zemljišnog fonda, da spreči raseljavanje ugroženog stanovništva i da promoviše ekonomsku i društvenu inkluziju. <br />
<br />
==Teorijska pozadina i istorija prakse==<br />
<br />
Zemljišni fondovi zajednice su ključni deo budućeg planiranja pristupačnog zemljišta i stanovanja i društvenog kapitala. Pretežno su orjentisani ka upravljanju stambenim fondom, ali ovakva vrsta društvenih organizacija može pokrivati i bilo koju drugu vrstu nekretnina. Kada zajednica poseduje zemljište, ona može da upravlja i njihovom cenom van tržišnih mehanizama i da obezbedi da se svaka dodatno generisana vrednost zadrži unutar Fonda. Ovakav mehanizam upravljanja zemljištem u korist zajednice baziran je na teoriji zajednica Henrija Džordža (Henry George), društvenom eksperimentu Pokreta Vrtni grad (Garden City) u Engleskoj, Bhoodan pokretu zemljišne reforme u Indiji i Jevrejskom nacionalnom fondu polljoprivrednog zemljišta (Moshav) u Izraelu. Konceptualno gledano ideja zajedničkog, društvenog zemljišnog fonda vuče korene još od autohtonih zajednica američkih Indijanaca, prekolonijalne Afrike i trandicionalnih ekonomskih sistema u drevne Kine.<br />
<br />
Model Zemljišnog fonda zajednice je nastao u Sjedinjenim Državama, a inicijalno ga je upotrebio Ralf Borsodi (Ralph Borsodi) 1930-ih. Termin je kasnije formalizovan i razrađen 1972. godine u knjizi „Zemljišni fond zajednice: Vodič za novi model upravljanja zemljištem u Americi“ (The Community Land Trust: A Guide to a New Model for Land Tenure in America - Robert Svann, Simon Gottschalk, Erick S. Hansch & Edvard Vebster), a prvi prototip savremenog Zemljišnog fonda zajednice, formiran u isto vreme na Američkom Jugu kao vrsta podrške afroameričkim farmerima na ruralnom jugu da dobiju pristup poljoprivrednom zemljištu, da ga kooperativno obrađuju, i da imaju rešeno stambeno pitanje u porodičnim i višeporodičnim stambenim zgradama koje su planirali da grade. <br />
<br />
Popularnost ovih fondova je je u poslednjih 50-ak godina konstantno rasla,a dramatično su se proširili poslednjih godina na druge kontinente i u drugačije kontekste, što je rezultiralo širokim spektrom logističkih mera, pravila i struktura. <br />
Postoje tri osnovna strukturna principa - organizacioni, vlasnički i operativni - koji moraju biti uključeni da bi se praksa mogla smarati Zemljišnim fondom zajednice, a njihove karakteristike su:<br />
<br />
* Interna kontrola poslovanja i zajedničko vlasništvo: Zemljištem i drugom imovinom se mora upravljati i trgovati na način koji koristi celokupnoj zajednici. Mora postojati visok nivo poverenja među članovima da bi sam model bio uspešan.<br />
* Otvorena, demokratska organizaciona struktura: Članstvo u Fondu čine oni koji žive ili rade u određenoj zajednici, uključujući i one koji poseduju imovinu u okviru ZFZ. Međutim, Fond mora da bude permanentno otvoren za sve zainteresovane koji žive i rade u zoni oblasti označenoj kao ZFZ, a koji bi da se uključe u rad. Članovi biraju odbor volontera koji će u njihovo ime upravljati svakodnevnim poslovima fonda. S druge strane, rukovodstvo je odgovorno za formiranje odbora svih relevatnih aktera i njihovo uključivanje u važne diskusije koje se tiču zajednice. Odbor se obično sastoji od mešavine lokalnih stanovnika, zakupaca i poslodavaca koji pružaju podršku, ljudi iz šireg područja sa korisnim veštinama koje mogu ponuditi, i dodatnih zainteresovanih strana koji nastoje da očuvaju integritet poverenja (predstavnici lokalne vlasti ili oni koji daju zemljište ili imanje povereništvu).<br />
* Princip trajne pristupačnosti: Ekonomski model ZFZ je definisan uspostavljanjem balansa između posvećenosti pozitivnom poslovanju, ali i trajnom očuvanju pristupačnosti. Ova karakteristika se odnosi na kontrolne mehanizme kao što su formule za preprodaju i kriterijumi alokacije. Između ostalog, vrednost zemljišta služi kao vlasnički udeo u imovini koju kontroliše fond i njome se obezbeđuje trajna pristupačnost stambenog prostora izgrađenog na njemu.<br />
* Status neprofitne organizacije: Zemljišni fondovi zajednice ne smeju da ostvaruju profit, ali mogu da proizvode višak, ali se takav višak mora isključivo koristiti za dobrobit zajednice i reinvestirati u ZFZ.<br />
* Dugoročno upravljanje: Zemljišni fond zajednice nastavlja da postoji i ne zavisi od toga da li se pojedinačni domovi koji ga čine prodaju ili iznajmljuju. To može biti model zajedničkog vlasništva, ili društveno iznajmljenog vlasništva. Ukoliko dođe do sukoba interesa samog fonda i prava na raspolaganje imovinom, članovi nemaju pravo da otkupe nekretninu i da je ponovo vrate na tržište. Stoga su u ovom trenutku, fondovi za zemljište u zajednici izuzeti iz šeme „pravo kupovine“.<br />
<br />
<br />
Prvi korak u stvaranju Zemljišnog fonda zajednice je prepoznavanje potrebe za ovakvim oblikom udruživanja. Potom se prelazi na potragu za lokacijom, u urbanim i u ruralnim područjima, u gradskim centrima ili na periferiji, a najveći izazov je samo sticanje zemljišta. Pored kupovine privatnog zemljišta koja je malo verovatna zbog velikih kapitalnih troškova, fondovi nalaze alternativne mehanizme za sticanje zemljišta i iz drugačijih izvora: (1) na tržištu kroz pristup kreditnom finansiranju ili kroz mehanizam zajedničkog investiranja, (2) Fond može da poseduje parcelu na kojoj je dozvoljena gradnja ili (3) se ZFZ-ovi formiraju na javnom zemljištu uz male ili nikakve troškove. Da bi se ostvarila ideja o pristupačnosti, Fond mora dobiti početnu subvenciju – od vlade ili lokalne vlasti putem kapitalnog granta ili od etičkih banaka kroz revolving kredite ili odloženo plaćanje kamate po završetku projekta. Drugi važni izvori subvencija uključuju besplatno zemljište od privatnih dobrotvora koji kroz privatne pregovore poklanjaju zemljište za izgradnju ili adaptaciju kuća u pristupačne domove. Organizacija na dalje vodi sve procese planiranja i izgradnje u cilju razvoja i održavanja pristupačnog stanovanja svom pratećom i neophodnom infrastrukturom, a zemljište po izgradnji postaje zaštićeno od fluktuacija tržišta.<br />
<br />
Dok struktura ovih društvenih fondova varira od prakse do prakse, osnovna ideja ostaje nepromenjena. Pojedinačna domaćinstva mogu posedovati i graditi stambene ili druge objekte putem ugovora o zakupu, ali sâmo zemljište treba i mora da ostane pod upravom, ZFZ i na taj način ostaje zaštićeno od regulacije tržišta. Zemljišni fondovi zajednice su vezani za specifičnu lokaciju i definisani određenom geografijom susedstva čije granice se mogu proširiti tokom vremena. U cilju promocije pristupačnosti stanovanja, Zemljišni fondovi zajednice regulišu cene i nadziru ekonomsko poslovanje vlasnika zarad pravičanog upravljanja povratom na njihovu investiciju, istovremeno izbegavajući drastične promene u vrednosti imovine koje bi mogle pokrenuti cikluse propadanja i gentrifikacije susedstva.<br />
<br />
==Pojavni oblici==<br />
<br />
Širom sveta, postoji ogromna raznolikost među zemljišnim fondovima zajednice u pogledu modela vlasništva nad nepokretnom imovinom, njenim korišćenjem i upravljanjem, kao i načina na koji sam ovi fondovi vode i upravljaju ljudi koji žive na njihovom zemljištu i oko njega. Zemljišni fondovi zajednice kao model vlasništva nad zemljištem potiču iz SAD. Nastali su kao rezultat aktivnosti pokreta za građanska prava na ruralnom jugu.<br />
<br />
==Sjedinjene Američke Države==<br />
<br />
U Sjedinjenim Američkim Državama, kolevci društvenih fondova zajednice, ZFZ su se pokazali kao najsnažnije rešenje za pristupačnu stambenu politiku. Njihova rasprostranjenost u SAD rezultat je pojave različitih oblika „stambenog prostora trećeg sektora“, van tradicionalnih opcija privatnog i javnog stanovanja.<br />
<br />
Većina zemljišnih fondova zajednice (ZFZ) se ovde inicijalno oslanja na državne ili filantropske subvencije (uključujući donaciju zemljišta), i, generalno, počinju da pokrivaju svoje tekuće operativne troškove kada daju u zakup preko 200 stambenih jedinica. Domaćinstva su u mogućnosti da finansiraju kupovinu kuće samo kroz dugoročne hipoteke sa fiksnom kamatnom stopom, što znači da su sve strane svesne tekućih troškova održavanja.<br />
Dva najznačajnija primera ZFZ-a u SAD su Susedska inicijativa Ulici Dudley (Dudley Street Neighborhood Initiative, DSNI) u Bostonu, Masačusets i Šamplejn Stambeni fond (Champlain Housing Trust,CHT) u Šamplejnu u Vermontu.<br />
<br />
DSNI je jedan od najstarijih ovakvih fondova, osnovan 1984. godine. Prvobitno je formiran da bi se lokalno stanovništvo izborilo sa propadanjem susedstva usled sve prisutnijeg iseljavanja i urbanog zanemarivanja ove većinski afroameričke zajednice. Kroz aktivnosti ovog Zemljišnog fonda poslednjih decenija u trajno pristupačne stambene jedinice transformisano je preko polovine od 1300 slobodnih parcela koje je fond dobio na raspolaganje. U stvari, to je jedina društvena zajednica u SAD sa zakonskim ovlašćenjima da koristi instrument eksproprijacije za pripremanje zemljišnih parcela za izgradnju.<br />
<br />
Sa druge strane, Šamplejn Stambeni fond (CHT) je najveći od oko 240 ZFZ-ova koliko ih ima u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj fond upravlja sa 2.200 stanova i nadgleda 565 kuća u kojima žive privatni vlasnici. Kao podrška članstvu, Fond pruža obrazovanje o kupovini stanova, finansijsko savetovanje, pristupačne usluge energetske efikasnosti i kredite za popravke kuća. Fondom upravlja upravni odbor koji biraju stanovnici pri čemu jednu trećinu njegovog članstva čini lokalno stanovništvo, drugu trećinau su predstavnici okolnih zajednica, a poslednja trećina se sastoji od opštinskih zvaničnika i regionalnih predstavnika za koje se pretpostavlja da delaju u interesu javnosti. Upravni odbor CHT-a sastoji se od 15 ljudi. Stanovnici CHT-a dobijaju svoje zemljišne parcele kroz dugoročni zakup zemljišta na 20 godina. Oni sklapaju ugovor u kome imaju puna prava na zemljište, ali dobijaju samo 25% od vrednosti zemljišta ako odluče da prodaju svoju imovinu. Ova formula omogućava rezidentima da povrate svoju investiciju za učešće, kapital zarađen otplatom hipoteke i vrednost unapred odobrenih kapitalnih ulaganja, kao i 25% vrednosti zemljišta. Ovako zamišljen mehanizam preraspodele imovinskih prava treba da bude pravedan prema stanovnicima koji žele da napuste CHT, ali i da istovremeno omogući da stambeni prostor ostane pristupačan za buduće stanovnike.<br />
<br />
==Velika Britanija==<br />
<br />
Zemljišni fondovi zajednice su definisani u engleskom Zakonu o stanovanju i Regeneraciji iz 2008 (Housing and Regeneration Act 2008). Teorijski gledano, društveni fondovi za zajedničko upravljanje zemljištem u Velikoj Britaniji dele većinu karakteristika koje definišu ZFZ u Sjedinjenim Državama, ali imaju tendenciju da se više fokusiraju na učešće lokalne zajednice i najčešće se pojavljuju kao građanske inicijative. U Škotskoj, ovi fondovi se osnivaju i održavaju uz pomoć države, a često su i povezani sa zajednicama koje preuzimaju zemlju od odsutnih aristokrata zemljoposednika. U Engleskoj i Velsu od 2010. godine, kada su pionirski Zemljišni fondovi zajednice i njihove pristalice osnovali Nacionalnu ZFZ mrežu, pokret beleži značajan rast. Dobrotvorna organizacija sa istim ciljem zvanično je registrovana 2014. godine. Mreža obezbeđuje finansiranje, resurse, obuku i savete za ovakve fondove i radi sa vladom, lokalnim vlastima, zajmodavcima i investitorima na uspostavljanju najboljih uslova za rast i procvat ZFZ. <br />
<br />
Londonski zemljišni fond zajednice (London Communiti Land Trust London CLT) je neprofitna organizacija otvorena za članstvo za svakoga ko živi i radi u Londonu. Datira iz 2007. godine i verovatno je najpoznatiji primer zemljišnog fonda zajednice u Engleskoj. London CLT je regulisan pravilima koja mu omogućavaju da funkcioniše van uobičajenih tržišnih cena. Fond je osnovao zasebnu organizaciju koja je zadužena za izdavanje stanova svake godine i naknadno reinvestiranje profita u samu zajednicu. Prema londonskom modelu, sve kuće moraju biti u vlasništvu ZFZ kako bi se osigurala pristupačnost, dok su ovi domovi dostupni isključivo lokalnim stanovnicima. Stope zakupnine moraju biti određene na osnovu lokalnog prihoda, a ne tradicionalnih tržišnih stopa. <br />
<br />
==Belgija==<br />
<br />
Za razliku od modela primenjenih u SAD i Britaniji, među evropskim zemljama Belgija je ponudila prvi primer primene zemljišnog fonda zajednice na temeljima građanskog prava u kontinentalnoj Evropi. Projekat Ekluz (Ecluse) u Briselu, inaugurisan u septembru 2015. godine, rezultat je intenzivne saradnje i razmene između lokalnih udruženja, građana i gradskih vlasti. Snažna podrška grada i pravno priznavanje zemljišnih fondova kao neprofitnog udruženja i fondacije javnih preduzeća u Briselskom stambenom zakonu iz 2012. godine predstavljalo je ključnu fazu za implementaciju ovakvih fondova. Konkretno, u okviru regionalnog vladinog plana za povećanje stambenog fonda socijalnog stanovanja, gradske vlasti Brisela su izdvojile dva miliona evra godišnje za briselske zemljišne fondove za period 2014-2017. <br />
Kenija<br />
<br />
U Keniji, pitanja posedovanja zemljišta je od krucijalnog značaja, jer su pretkolonijalne metode posedovanja zemljišta bile uglavnom zasnovane na zajednici što je dovelo do ozbiljnih sukoba oko prava na zemljište. Bondeni Zemljišni Fond Zajednice je osnovan 80-ih kao način da se reši složeni problem urbanih celina u manjim gradovima u Keniji. U izradi plana implementacije značajan doprinos su dale lokalne zajednice zahvaljujući kontinuiranoj mobilizaciji lokalnih stanovnika koji su bili odlučni da ostanu informisani i uključeni u proces. Stanovnici su identifikovani, registrovani i razmotrene su njihove potrebe i prioriteti, nakon čega je formirana komisija koja ih predstavlja. Zemljište je u vlasništvu zajednice, ali lokalno opštinsko veće obezbeđuje kancelariju za zadružnu komisiju i pruža obuku i tehničku podršku za postavljanje kanalizacije i vodovodnih cevi. Stambene objekte poseduje 60% domaćinstava u naseljima, dok su 30% podstanari, a 10% podstanara živi sa vlasnicima objekata. Stanovnici poseduju sve građevine na sopstvenim parcelama i mogu ih zaveštati, naslediti ili prodati nazad ZFZ-u prema specifičnoj formuli za preprodaju. <br />
<br />
Bondeni ZFZ je finansiran iz državnog kredita i nemačke institucije, a izgrađen je na zemljištu koje su poklonile opštinske vlasti. Postoje dva glavna tela koja upravljaju fondom: „društvo“, koje je zaduženo za svakodnevna pitanja organizacije u zajednici, i „poverioci“, koji se bave administrativnim pitanjima kao što je izdavanje zakupa , utvrđivanje naknada za zakup a i donošenje odluka o korišćenju zemljišta. <br />
<br />
==Bolivija==<br />
<br />
Projekat stambenog zbrinjavanja žena u zajednici Maria Auksiliadora (Maria Auxiliadora) u Kočabambi (Cochabamba) naglašava ulogu žena na rukovodećim pozicijama i pri donošenju odluka tako da je rukovodeći položaj u zajednici rezervisan za ženu, koja će biti izabrana za dvogodišnji mandat. Projekat je 1999. godine kreirala grupa samohranih beskućnica koje su dobile zajam od 36.000 dolara za kupovinu zemljišta od 17 hektara. Nakon što je zemljište podeljeno, prvobitni stanovnici su imali priliku da grade na zemljištu ili da napuste zajednicu nakon što dobiju odgovarajuću nadoknadu za svoj udeo u zemljištu. <br />
<br />
Od januara 2014. godine, pored niza zajedničkih objekata, izgrađene su ukupno 152 kuće, a 250 porodica sa niskim primanjima je tu steklo pravo na zemljište. Prioritet u procesu selekcije imaju porodice sa decom sa niskim primanjima, a posebno domaćinstva samohranih majki beskućnica. Ova zajednica je kroz svoje projekte i podršku brojnih nevladinih organizacija uspela da pokaže donosiocima odluka da se životni uslovi porodica sa niskim prihodima mogu znatno poboljšati uz malo spoljnog finansiranja, pod uslovom da se sopstveni resursi porodica mobilišu i kanališu kroz štedne šeme, tradicionalne oblike solidarnosti i uzajamne pomoći, kolektivne akcije i pristup kreditima. Iako je za zajednicu važno da zadrži autonomiju i kontrolu procesa, podrška nevladinih organizacija bila je ključna za uspeh ovog zemljišnog fonda zajednice.<br />
<br />
==Brazil==<br />
<br />
Brazil takođe ima kolektivističke tradicije u svojim neformalnim zajednicama, kao što je Mutirao (Mutirão), gde se članovi zajednice udružuju da grade privatne kuće i javne objekte, i Kuilombos (Quilombos), naselja u kojima su potomci oslobođenih robova dobili zajedničku zemlju. Takve prakse, koje su promovisale saradnju i zajednički životni standard u okruženjima ekstremne oskudice i nesigurnosti, opadale su sa povećanom kapitalizacijom i smanjenjem sigurnosti vlasništva.<br />
<br />
Primena modela Zemljišnih fondova zajednice u Brazilu neraskidivo je povezane sa praksom izgradnje favela koje danas suštinski služe funkciji obezbeđivanja pristupačnog smeštaja za skoro četvrtinu stanovnika Rio de Žaneira. Poslednjih godina, međutim, favele sve više bivaju podvrgnute ogromnom pritisku u vidu prinudnih iseljenja i gentrifikacije izazvanih spekulacijama nekretninama, što je istovremeno utiče i na grad u celini. U skladu sa urbanim propisima Rio de Žaneira, grad ima barem izvesno iskustvo u pravnom određivanju favela na jedinstvene načine kako bi garantovao da će se u ovim zonama poštovati javni i zajednički interes, uključujući i pristupačnost stanovanja. S tim u vezi, gradske vlasti su u procesu razmatranja aplikacije politike zemljišnih fondova zajednice kako bi se održala pristupačnost stambenog fonda favela i obezbedilo pravo na ostanak lokalnog stanovništva u favelama. <br />
<br />
Prvi korak ka primeni prakse ZFZ bi bio prenos vlasništva zemljišta u kome se nalaze favele sa države na fondove za zemljište kojima bi upravljala zajednica. U slučaju kada Fond poseduje zemljište, stanovnici favele bi mogli biti zaštićeni od prinudnog iseljenja. Kroz ZFZ model, stanovnici bi takođe bili zaštićeni od tržišnih špekulacija, jer zemljište nije u vlasništvu pojedinaca i stoga njegova vrednost ne utiče na cenu stanovanja.<br />
Pored ostalog, cilj ZFZ da garantuje pristupačno stanovanje za sve članove zajednice znači i da se novi članovi primaju na osnovu potreba koje proverava fond i nudi smeštaj onima na listi čekanja koji su prošli kriterijume koje je ustanovila zajednica. Zemljišni fond zajednice zasnovan na favelama bi morao dodati i druge faktore – osim potrebe – da bi se odredilo ko može da prihvati. Na primer, oni koji su povezani sa zajednicom, rođeni i odrasli tamo, mogu imati prioritet. Ili oni sa jakim kulturnim radom u zajednici ili drugim vezama tamo. <br />
Rešavanje problem favela kao specifične vrste neformalnog stambenog naselja najsiromašnijih stanovnika uslovljeno je brojnim faktorima i treba voditi računa da ponuđeno rešenje, pa i u slučaju zemljišnih fondova, ne dovede do novih selidbi onih koji ovakve stanove ne mogu da priušte i ponovnog formiranja nelegalnih naselja na drugom mestu.<br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Zemljišni fond zajednice je neprofitna organizacija zasnovana na članstvu i ovlašćena da poseduje i upravlja zemljištem u korist zajednice. Glavna karakteristika ZFZ modela je mogućnost da se ostvari podela u vlasništvu nad zemljištem i svim infrastrukturnim poboljšanjima. Zemljišni fond zadržava vlasništvo nad zemljištem i trajno ga uklanja sa tržišta, dok sklapa dugoročne ugovore sa potencijalnim stanovnicima sa niskim ili srednjim prihodima, koji postaju vlasnici udela u fondu. Pored toga, postojanje tripartitnog upravnog odbora, koji uključuje predstavnike stanovnika, članove ZFZ i predstavnike javnosti, osigurava demokratsko upravljanje fondom.<br />
<br />
Sve šira praksa Zemljišnih fondova zajednice na globalnom planu proistekla je iz činjenice da urbani centri širom sveta prepoznaju važnost socio-ekonomske raznolikosti i spremni su da rade na očuvanju i unapređenju stambene jednakosti kroz različite pravne mehanizme i politike. Mnoge od ovih mera su podstaknute snažnim remetilačkim faktorom špekulacija zemljištem i prirodnim ciklusima uspona i pada tržišta nekretnina. Zemljišni fondovi zajednice u ovakvim društvenim okolnostima nude rešavanje pitanja pristupačnog posedovanja stana, povećanje opsega dostupnih opcija za zakup stanova, podsticanje razvoja zajednice i društvenog kapitala i održavanje zaliha trajno pristupačnih stambenih opcija.<br />
<br />
Od 2000-ih, u Evropi se primećuje kontinuiran rast cena stanova, posebno u gusto naseljenim urbanim centrima. U nekim mestima su cene stanova porasle za 30 do 50% tokom protekle decenije. Ovakvi uslovi najugroženija domaćinstva mogu dovesti do degradacije životnih uslova, ekonomskih mogućnosti i na kraju slobode. Strukturne promene na stambenom tržištu dovode do toga da je stambeni fond predmet finansijalizacije, kroz koju investicioni kapital igra sve veću ulogu u transformaciji stanovanja u profitabilnu robu na račun njegove društvene svrhe. Zemlijšni fond zajednice (ZFZ ) je model koji odozdo na gore (bottom-up) radi na promeni paradigme o neupitnosti individualnog vlasništva nad zemljištem i imovinom i zalaže se za promenu uspostavljenih sistema imovinskih prava i kolektivno vlasništvo nad zemljom.<br />
<br />
Zemljišni fondovi zajednice kroz svoju praksu nude sadašnjim i budućim stanarima sigurnost i pristupačnost stanovanja van tržišnih mehanizama. Naime, zakupi stanova i zemljišta na su nasledni, a imovina na iznajmljenom zemljištu se može kupiti i prodati po cenama određenim formulom preprodaje koja je navedena u zakupu zemljišta svakog ovakvog fonda. Kada neko do članova odluči da proda svoj udeo, svako povećanje vrednosti imovine je ograničeno upotrebom unapred određenih formula cena, umesto da se zasniva na vrednostima na otvorenom tržištu. Namera je da, umesto da se početna subvencija rasprši dom ostane pristupačan za buduća domaćinstva. Na nivou države, prednost ovih fondova se ogleda u pružanja pomoći domaćinstvima sa nižim prihodima da iznajme ili poseduju stambene objekte po pristupačnoj ceni, što može da ublaži pritisak na programe pomoći za stanovanje.<br />
<br />
Zemljišni fondovi zajednice takođe imaju potencijal za pozitivne promene u neformalnim i ilegalnim naseljima u zemljama Globalnog Juga. Za razliku od postojećih politika koje se primenjuju u ovakvim naseljima, ZFZ nudi istovremeno i trenutnu i dugoročnu pristupačnost i sigurnost. Sam naglasak na zajedničkoj kontroli i angažovanju omogućava ovakvim fondovima da kreiraju i održavaju lokalne društvene mreže, uz stalni rad na poboljšanju uslova života individualnih korisnika i cele zajednice. Isto tako, odnos između vlasništva nad imovinom i njegove sigurnosti centralni je problem neformalnih naselja, dok model zajedničkog fonda zajednice nudi drugačiji pristup koji može garantovati sigurno stanovanje, uz posedovanje zemljišta pod zaštitom zajednice. Slično tome, praksa postepenog stanovanja – postepeno širenje jedinice kako domaćinstvo stiče resurse – koja je uobičajena u neformalnim naseljima takođe je kompatibilna sa ciljevima zemljišnih fondova koji se odnose na učešće i osnaživanje zajednice.<br />
Međutim, Zemljišni Fond Zajednice model je takođe i predmet kritike. Na primer, prava korišćenja, za razliku od potpunih imovinskih prava, a koja su najčešći oblik vlasničkog odnosa u ZFZ, mogu ponuditi slabiju zaštitu od mogućeg raseljavanja. Takođe, članovi ovakvih društvenih stambenih zadruga moraju se odreći nekih autonomija koje imaju individualni vlasnici tržišnih stanova, pošto se odluke o tome kako voditi i upravljati individualnim stanovanjem u okviru fonda često donose na kolektivnom nivou. Konačno, korišćenje imovine članova ZFZ može biti znatno ograničeno, kroz odredbe koje zabranjuju određene vrste ili transakcije ili ograničavaju upotrebu i vrednost koju bi vlasnici nekretnina obično uživali sa punim pravima vlasništva nad zemljištem.<br />
<br />
U slučaju moguće transformacije favela u Rio de Žaneiru u fondove zadrugarskog stanovanja, ZFZ ima mnogo korisnih karakteristika za zaštitu autonomije i pristupačnosti favela. Ipak, treba imati u vidu neka pravna ograničenja u slučaju kad bi ZFZ postao zvaničan mehanizam za rešenje problema stanovanja u favelama. Pre svega treba imati u vidu da neke od transakcija koje se obično mogu obaviti sa privatnim zemljištem nedostupne ljudima u ZFZ, dakle sadašnji vlasnici bi morali odustati od dela autonomije posedovanja sopstvenog komada zemlje u slučaju pristupanja ovakvim fondovima. Dakle, veoma je važno je da članstvo u zemljišnim fondovima bude dobrovoljno i da stanovnici nisu prisiljeni na ovaj aranžman i da stanovnici koji imaju individualna prava dobiju nadoknadu za svoje zemljište ako se zemljište uključuje u fond.<br />
<br />
==Komparativna analiza==<br />
<br />
U većini evropskih zemalja dugoročna pristupačnost stanovanja i revitalizacija susedstva pojavljuju se kao ključni problemi u trenutnoj politikama stanovanja. Lokalne vlasti u nekoliko evropskih gradova počele su da prepoznaju važnost podrške i finansiranja zajedničkih stambenih projekata kao strategije za rešavanje sve prisutnije potražnje za socijalnim stanovanjem i za jačanjem i osnaživanjem lokalnih zajednica. <br />
U Evropi, ZFZ model je već stekao priznanje u nekoliko zemalja, kako među korisnicima, tako i na pravnom nivou, često u saradnji sa lokalnim ili centralnim vlastima. Iako je primena modela zemljišnih fondova zajednice tek u povoju, politički program podrške, lobiranje i tradicija imovinskog prava koja je zajednička za britance i amerikance, pomogli su mu da pusti korene i procveta širom Velike Britanije. Ovo je slučaj za Englesku i Vels, gde je Zakon o stanovanju i regeneraciji iz 2008. pravno priznao zemljišne fondove zajednice i definisao ga kao korporativno telo čiji je glavni cilj sticanje i upravljanje zemljištem u korist lokalne zajednice. <br />
<br />
Nasuprot tome, implementacija modela ZFZ u zemljama kontinentalne Evrope bila je manje jednostavna. Uprkos značajnoj podršci od strane aktivističkih pokreta, drugačija koncepcija imovinskog prava i nedostatak odgovarajućih pravnih mehanizama za ovakve prakse usporili su proces priznavanja ovakvih fondova. Nakon uspešne implementacije u Engleskoj i Belgiji, interesovanje za ovaj model je poraslo i u Francuskoj, ali se ovde zadržalo na promociji principa i vrednosti ovakvih društvenih zadruga i modelima prilagođavanja francuskom kontekstu, dok se istovremeno povećava svest među lokalnim stanovništvom. U Švajcarskoj, recimo, striktno gledano, nije razvijen model zemljišnih fondova zajednice, ali zemlja ima snažnu tradiciju neprofitnog zadružnog stanovanja sa otprilike 40.000 jedinica u vlasništvu zadruga. Početkom 20. veka osnovan je veliki broj zadruga za proizvodnju pristupačnih stanova za radničku klasu, a 90-ih godina ovaj pokret dobija novi zamah u jeku pokreta zaposedanja napuštenih prostora (squatters' movement).<br />
<br />
Dok se zemljišne fondove zajednice najčešće nalazimo u razvijenijim zemljama Globalnog Severa, oni počinju da se šire u druge delove sveta, kao što je Kenija, nacija sa postojećom kulturnom tradicijom zajedničkog vlasništva nad zemljom. Sličnim modelom se mogu smatrati i primeri zemljišnih zadruga u Urugvaju, čija specifičnost je da se oslanjaju na udruženi rad svih svojih članova, pa i dece, prilikom izgradnje i prvenstveno su zadrugarskog tipa. U okvakvom okruženju, glavni izazov uključuje ograničeno učešće žena, uprkos osiguranju „rezervisanih mesta“ za žene u upravnim telima, nedostatak mogućnosti za obuku, opismenjavanje i jezičke programe u praksi ih ograničava da u ovakvim aktivnostima zaista i učestvuju. Sa druge strane, u zemljama Latinske Amerike, na primeru Urugvaja i Bolivije, model zemljišnog fonda zajednice i zadrugarstva iskorišćen je kao mehanizam osnaživanja žena, bilo dajući im prednost kao korisnicama ovakvih fondova bilo forsirajući da preuzmu aktivnu ulogu u upravljačkim strukturama.<br />
<br />
Kao model odozdo prema gore, zemljišni fond zajednice ne predstavlja standardan pristup stanovanju u današnjim društvima. Prema definiciji, ZFZ se oslanja na proces aktivne, horizontalne saradnje, što ograničava ulogu zvaničnih donosilaca odluka u društvu i tradicionalih struktura moći. Shodno tome, za opstanak ovakvih društvenih fondova neophodna je snažna podrška i angažman lokalne zajednice. Dok svi mehanizmi i politike rešavanja problema stanovanja imaju svoje pozitivne i negativne strane, veoma je bitno da se odabere modalitet i prilagodi struktura ovakvih zajedničkih zemljišnih fondova lokalnom kontekstu i karakteru lokalnih društvenih grupa.<br />
<br />
==Lokalni kontekst==<br />
<br />
U Srbiji za sada ne postoje zemljišni fondovi zajednice, iako su u SFRJ postoji stambeni fondovi sličnog profila koji su u procesu tranzicije isčezli. Trenutni zakonski okvir Republike Srbije (kroz Zakon o zadrugama iz 2015. i Zakon o stanovanju i održavanju zgrada iz 2016.) prepoznaje stambene zadruge i neproftne stambene organizacije kao pravna lica koja bi trebalo da učestvuju u kreiranju i implementaciji stambenih politika u cilju obezbeđivanja pristupačnog stanovanja, ali ovakav vid organizacije zarad stanovanja još nije zaživeo u Srbiji.<br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<br />
Interreg North-West Europe. (2020). Urban community land trust in Europe - towards a transnational movement [Ebook]. https://www.nweurope.eu/media/11838/shicc_eu-clt-guide_2020_en.pdf<br />
<br />
Basile, Patricia, and Meagan M. Ehlenz. ‘Examining Responses to Informality in the Global South: A Framework for Community Land Trusts and Informal Settlements’. Habitat International 96 (February 2020): 102108. <br />
https://doi.org/10.1016/j.habitatint.2019.102108.<br />
<br />
“Community Land Trust Models and Housing Coops from around the World.” <br />
RioOnWatch, 15 Jan. 2018, https://rioonwatch.org/?p=25423. <br />
<br />
Community land trusts – A model to secure community access to land. (2017, November 18). Cooperative City | Magazine for urban partnerships. https://cooperativecity.org/2017/11/18/community-land-trusts/<br />
<br />
Favela community land trusts? (2016, January 20). RioOnWatch.<br />
https://rioonwatch.org/?p=3148<br />
<br />
What is a community land trust? (n.d.). AHURI.<br />
https://web.archive.org/web/20201030043252/https://www.ahuri.edu.au/research/ahuri-briefs/what-is-a-community-land-trust<br />
<br />
What is a community land trust? | Community land trust network. (2021, June 14). Community Land Trust Networkpage. https://www.communitylandtrusts.org.uk/about-clts/what-is-a-community-land-trust-clt/<br />
<br />
The rise of community land trust in Europe. (2017, September 6). LabGov.<br />
https://labgov.city/theurbanmedialab/the-rise-of-community-land-trust-in-europe/<br />
<br />
The favela as a community land trust: A solution to eviction and gentrification? (2018, January 15). <br />
RioOnWatch. https://rioonwatch.org/?p=25330<br />
<br />
Freshfields Bruckhaus Deringer. (2014) Memorandum, Advice on the potential use of community land trusts to create affordable housing in Rio<br />
de Janeiro. https://catcomm.org/wp-content/uploads/2016/10/Freshfields_Memo_09-01-14_final.pdf</div>Aleksandralakichttps://wiki.zajednicko.org/index.php/Ekonomija_krofneEkonomija krofne2021-10-18T11:57:35Z<p>Aleksandralakic: Nova stranica: == Definicija pojma == Ekonomija krofne je eklektička ekonomska teorija čiji je cilj da omogući zadovoljenje potreba svih ljudi, a da se pri tom ne prekorače ekološke granice…</p>
<hr />
<div>== Definicija pojma ==<br />
<br />
Ekonomija krofne je eklektička ekonomska teorija čiji je cilj da omogući zadovoljenje potreba svih ljudi, a da se pri tom ne prekorače ekološke granice planete Zemlje. Koristeći se uvidima različitih škola ekonomske misli, uključujući one iz ekološke, feminističke, institucionalne i bihejvioralne ekonomije, ekonomija krofne nudi kritiku dominantnih ekonomskih modela koji predstavljaju prepreku u ostvarenju ovog cilja i predlaže alternativna teorijska i praktična rešenja koja treba da doprinesu sigurnoj i pravednoj budućnosti čovečanstva.<br />
<br />
== Teorijska geneza ==<br />
Početna tačka ekonomije krofne je promena cilja ekonomije iz neograničenog rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) u napredak unutar sigurnog i pravednog prostora, koji je sa jedne strane ograničen društvenom osnovom definisanom minimalnim ljudskim blagostanjem, a sa druge strane ekološkim plafonom, definisanom maksimalnim pritiscima koji ne narušavaju sistem za održanje života na planeti Zemlji. Najpoznatiji model ekonomije krofne je upravo vizualizacija ovog prostora koja je nazvana šupljom krofnom jer po obliku najviše podseća na američke krofne.<br />
Šuplja krofna oslikava budućnost u kojoj će potrebe svake osobe biti zadovoljene, čuvajući pri tom živi svet od kojeg čovečanstvo zavisi. Ispod krofnine unutrašnje ivice na kojoj je postavljena društvena osnova nalaze se nedostaci u ljudskom blagostanju sa kojima se suočavaju oni kojima nedostaju životne potrepštine, poput hrane, obrazovanja i stanovanja. Iznad spoljne ivice koja predstavlja ekološki plafon nalaze se preveliki pritisci na sistem koji održava život na Zemlji, poput klimatskih promena i hemijskog zagađenja. Između ove dve ivice leži ekološki siguran i društveno pravedan prostor u koji treba dovesti celo čovečanstvo. <br />
<br />
Od 1948. godine međunarodnim standardima o ljudskim pravima utvrđuje se pravo svake osobe na veliku većinu prava koje čine društvenu osnovu, bez obzira na to koliko malo novca ili moći neko ima. Sva ona su uključena u Ciljeve održivog razvoja Ujedinjenih nacija - koje su zemlje članice usvojile - a velika većina ovih ciljeva treba da se postigne do 2030. godine. Što se tiče ekološkog plafona, identifikovano je devet kritičnih procesa koji zajedno omogućavaju Zemlji da održava Holocen. Za svaki od ovih devet procesa, određen je prag pritiska posle koga se dovodi u opasnost stabilnost u temperature koja je omogućila čovečanstvu da napreduje u poslednjih 12 000 godina. Izlaskom iz Holocena, Zemlja će zapasti u stanje u kojem promene više neće biti moguće pouzdano predviđati.<br />
<br />
Pored modela šuplje krofne, oksfordska ekonomistkinja Kejt Revort (Kate Reworth) prepoznaje još šest drugih načina na koji može da se misli ekonomija za 21. vek, a svaki od njih kontrastira nekom od ekonomskih modela koji su dominirali u 20. veku. Nasuprot reduktivnom modelu prema kome je organizacija ekonomije predstavljena prvenstveno kroz interakciju domaćinstva i biznisa, ekonomijom krofne ekonomska analiza počinje prepoznajući da je ekonomija zavisna kako od šire društvene zajednice, tako i od živog sveta. Zatim, umesto da se pojedinci posmatraju kao kompetetivni i egoistični, ekonomijom krofne se prepoznaje da je ljudsko ponašanje u velikoj meri zavisno od društvenog uticaja i da je moguće osnažiti kooperativne i brižne ljudske karakteristike. Mehaničkom ekvilibrijumu ponude i potražnje sa cenom na preseku osa koje ih prikazuju, ekonomija krofne kontrastira dinamičku kompleksnost i međuzavisnost ekonomije, društva i ostatka život živog sveta koja najbolje može da se razume kroz sistemske teorije.<br />
<br />
Kuznetsova kriva u obliku obrnutog slova U popularni je dijagram koji je mnoge ekonomiste naveo na zaključak da rast mora biti inicijalno neegalitaran, kao i da je za zdravu životnu sredinu neophodno prvo ostvariti rast praćen zagađenjem. Sa druge strane, ekonomijom krofne se prepoznaje da postoje mnogi načini da se dizajnira ekonomija tako da bude cirkularna, regnerativna i mnogo distributivnija u pogledu vrednosti koju generiše menjajući dinamiku vlasništva nad bogatstvom. Ističe se pet mogućnosti koje se tiču kontrole nad zemljom, proizvodnjom novca, preduzećima, tehnologijom i znanjem. Neke od ovih mogućnosti zavise od reformi koje treba da sprovede država, pa treba da se posmatraju kao deo dugoročnog procesa promene, dok druge mogu pokrenuti građani odozdo. Transformišući dinamiku bogatstva, ove inovacije nam pomažu da današnju ekonomiju koja stvara podele pretvore u distributivnu ekonomiju kojom će se smanjiti kako siromaštvo, tako i nejednakost. Na kraju, poslednja promena perspektive na koju ekonomija krofne poziva je zaokret od zavisnosti od rasta na agnosticizam u pogledu rasta. Umesto imperativa rasta, bez uzimanja u obzir kako on utiče na ljudsko blagostanje, ekonomija treba da bude utemeljena na povećanju ljudskog blagostanja, bez obzira da li je ono praćeno ekonomskim rastom ili stagnacijom.<br />
<br />
== Kratka istorija ==<br />
<br />
U prošlosti, bilo je uobičajeno da definicije ekonomije ukazuju na neku vrednost. Od Aristotela do Adama Smita (Adam Smith), ekonomija je definisana pozivanjem na određene ciljeve. Tako Smit eksplicitno navodi da je cilj ekonomije dvostruki: da omogući ljudima da ostvare prihode, kao i da opskrbi državu dovoljno velikim prihodima kako bi mogla da finansira svoje javne usluge. Zaokret ka zasnivanju ekonomije kao čisto deskripitvne nauke dolazi u definiciji ekonomije Džona Stjuarta Mila (John Stuart Mill) koji je promenio fokus sa ekspliciranja ciljeva ekonomije na otkrivanje ekonomskih zakona. Time je započet trend koji su ekonomisti pratili i iz definicija je počao da se gubi normativni element, tako je danas opšteprihvaćena definicija da je ekonomija nauka kojom se istražuje na koji način društvo upravlja ograničenim resursima, čime se pretenduje da se ekonomija predstavi kao čisto deskriptivna nauka, navodno oslobođena bilo kakvih vrednosti.<br />
Ipak, ideja korisnosti se nalazi u središtu konvencionalnih ekonomskih teorija. Korisnost se u ovom kontekstu definiše kao osobno zadovoljstvo koje proističe iz konzumiranja određenog dobra. Konvencionalnim ekonomskim teorijama se zatim brzo skače na zaključak da je cena koju su ljudi spremni da plate za robu ili uslugu dovoljno dobar tržišni proksi za korisnost koja je ostvarena. Zajedno sa pretpostavkom da potrošači uvek preferiraju više nego manje, dolazi se do zaključka da je rast BDP-a proksi za poboljšanje ljudskog blagostanja.<br />
<br />
U poslednjih pola veka, zanemarivana su ograničenja rasta BDP-a kao indikatora blagostanja i on je postao politička nužnost i de facto cilj javnih politika. U ovakvoj klimi, skrajnuta su pitanja da li je rast uvek poželjan, neophodan ili moguć. Međutim, izbegavanje da se rast tretira kao puka politička opcija, a ne nužnost, sprečava postavljanje pitanje o rastu čega, o rastu za šta i za koga, ko će platiti troškove rasta, koliko dugo će trajati rast, koja cenu će platiti planeta, kao i koliko je ekonomskog rasta dovoljno. Ova pitanja su dobila kredibilitet i težini u široj javnosti zbog rada na ovu temu ekonomiste, filozofa i nobelovca Amartije Sena (Amartya Sen). Prema Senu, umesto rasta BDP-a cilj treba da bude da se uvećaju ljudske sposobnosti, a realizacija ljudskih sposobnosti zavisi od pristupa hrani, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, ličnoj sigurnosti, stepena demokratičnosti jednog društva itd. Na tragu Senovog rada nastaje i ekonmija krofna, koja ima za cilj da bude novi kompas kojim će se čovečanstvo rukovoditi u ovom veku.<br />
<br />
== Kritički osvrt ==<br />
<br />
Ekonomista Branko Milanović ističe tri slabosti ekonomije krofne. Prvo, da bi se prihodi svake osobe na svetu podigi na nivo medijane u razvijenim zemljama, globalni BDP treba da bude tri puta veći. Prema njegovom mišljenju, tematizacija napetosti koju bi takav rast izazvao između smanjenja siromaštva i povećanja emisije ugljendioksida unutar ekonomije krofne se izbegava. Drugo, dometi mnogobrojnih primera inovativnih zelenih poduhvata kojima se smanjuje emisija ugljendioksida i nejednakost se precenjuju. Treće, interpretacija faze u kome se globalni kapitalizam nalazi je pogrešna. Umesto da postaje nežniji i kooperativniji kako se teorijom krofne sugeriše, globlani kapitalizam promoviše komodifikaciju do sada nekomodifikovanih sfera osnažujući time egoistične karakteristike društva i primarnu motivisanost novcem i uspehom. Podležući problem ekonomije krofne je u tome što se ignorišu glavne društvene kontradikcije i pretpostavlja nepostojeći globalni konsenzus oko pitanja koja su predmet klasnih i nacionalnih sukoba.<br />
<br />
== Lokalna kontekstulizacija ==<br />
<br />
Institut za političku ekologiju (IPE) iz Zagreba je razvio sopstveni model krofne. Njihov model se razlikuje od Revortovinog u smislu da je podeljen na tri široka segmenta – biofizički, kulturni i društveno-ekonomski – od kojih svaki pokriva tri ili četiri tematska područja i jedanaest pokazatelja. IPE ne samo da je uradio krofnu za svaku državu po sopstvenom modelu, nego uz određena prilagođavanja, i za četiri grada u Hrvatskoj: Zagreb, Zadar, Gospić i Slavonski Brod. Rad IPE-a je inspirisao istraživače iz Platforme za teoriju i praksu za društvena dobra - zajedničko da razviju uz neophodno prilagođavanja po njihovom modelu model krofne za Beograd.<br />
<br />
== Komparativna analiza ==<br />
<br />
Amsterdam je prvi grad na svetu koji je preuzeo model krofne kao alat za merenje ekonomskog oporavka nakon pandemije virusa COVID-19. Grupe koje sprovode istraživačke, zagovaralačke i edukativne aktivnosti ili razvijaju zajednicu oko ekonomije krofne postoje u SAD (Kalifornija), Ujedinjnom Kraljevstvu (Devon), Brazilu (Rio de Ženeiro) i Nemačkoj (Berlin).<br />
<br />
== Napomene i reference ==<br />
<br />
Cik, Tomislav (2021), “Fitting Croatia within the Donut: The four cities”, Institut za političku ekologiju (internet), dosupno na: http://ipe.hr/en/blog/fitting-croatia-within-the-donut-the-4-cities/ (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Devon Doughnut - https://devondoughnut.org (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Doughnut Economics Action Lab - https://doughnuteconomics.org (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Hens, Tajn (2021), “Krofna ekonomija za uspešan 21. vek”, Platforma za teoriju i praksu društvenih dobara - zajedničko (internet), dosupno na: https://zajednicko.org/blog/krofna-ekonomija-za-uspesan-21-vek/ (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Institut za političku ekologiju, “Degrowth Donut” (internet), dostupno na: http://ipe.hr/en/degrowth-donut/ (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Milanović, Branko (2018), “Doughnut Economics: Seven Ways to Think Like a 21st Century Economist by Kate Reworth”, Brave New Europe (internet), dostupno na: https://braveneweurope.com/doughnut-economics-seven-ways-to-think-like-a-21st-century-economist-by-kate-raworth (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Momčilović, Predrag (2021), “Transformativni model šuplje krofne”, Platforma za teoriju i praksu društvenih dobara - zajedničko (internet), dosupno na: https://zajednicko.org/blog/transformativni-model-suplje-krofne/ (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Nugen, Ciara (2021), “Amsterdam Is Embracing a Radical New Economic Theory to Help Save the Environment. Could It Also Replace Capitalism?”, Time (internet), dostupno na: shorturl.at/hvI09 (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Reworth, Kate (2017), Doughnut Economics: Seven Ways to Think Like a 21st Century Economist, White River Junction, Vermont: Chelsea Green Publishing.<br />
<br />
“The Doughnut for Cities and Regions: A Doughnut Initiatives Sharing Session”, Caring Communities for Radical Change (internet), dostupno na: https://cloud.degrowth.net/s/Fq2QQAaq7YdJttG (pristupljeno: 15.10.2021.).<br />
<br />
Šouten, Sokrat (2021), “Razvoj na bazi modela šuplje krofne za pravedniji i zeleniji Amsterdam”, Platforma za teoriju i praksu društvenih dobara - zajedničko (internet), dosupno na: https://zajednicko.org/blog/razvoj-na-bazi-modela-suplje-krofne-za-pravedniji-i-zeleniji-amsterdam/ (pristupljeno: 15.10.2021.).</div>Aleksandralakichttps://wiki.zajednicko.org/index.php/Zemljoradni%C4%8Dke_zadrugeZemljoradničke zadruge2021-08-05T08:24:00Z<p>Aleksandralakic: /* Lokalna kontekstualizacija */</p>
<hr />
<div>==== Tekst naslova ====<br />
==== Definicija pojma ====<br />
<br />
Zemljoradničke ili poljoprivredne zadruge su najpoznatiji i oblik zadrugarstva sa najdužom tradicijom kod nas. Zemljoradničke ili poljoprivredne zadruge mogu biti opšte i specijalizovane (ratarske, voćarske, povrtarske, vinogradarske, stočarske, pčelarske i dr.).<br />
<br />
Zemljoradničke ili poljoprivredne zadruge proizvode, preuzimaju, otkupljuju, prerađuju i prodaju poljoprivredne, prehrambene i druge proizvode zadruge i zadrugara, snabdevaju zadrugare reprodukcionim materijalom, energentima, sredstvima za proizvodnju, delovima za poljoprivrednu mehanizaciju i drugom robom, vrše promet roba i usluga zadruge, zadrugara i za zadrugare, i pružaju usluge domaćinstvima poljoprivrednika u organizovanju i razvoju seoskog turizma i vrše sve ostale poslove od interesa za poslovanje zadruge.<ref>Zakon o zadrugama, ("Sl. glasnik RS", br. 112/2015) https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_zadrugama.html </ref><br />
<br />
==== Istorijska geneza ==== <br />
<br />
Od kada su nastale u drugoj polovini 19. veka zadruge služe kao mehanizam udruživanja malih i slabijih, da bi popravili svoje izglede u svetu slobodnog tržišta, gde dominira kapital. Osim udruživanja zarad zajedničke dobrobiti osnovni principi zadrugarstva promovišu vrednosti: dobrovoljnosti, demokratičnosti, solidarnosti, jednakog prava upravljanja, obrazovanja, brige o zajednici, a od skoro jedana od vrednosti je postala i ekološka održivost. <ref>Zadružni principi, Zadružni savez Srbije https://www.zssrbije.org/zadruzni-savez-srbije/normativna-akta/zadruzni-principi/</ref><br />
<br />
Kroz istoriju, pa sve do danas zadruge su viđene kao mehanizam organizovanja, da bi se smanjila eksploatacija radnika i seljaka. Prva zadruga na teritoriji današnje Srbije osnovana je u Bačkom Petrovcu 1846. godine, samo dve godine nakon osnivanja prve savremene zadruge u Ročdelu u Engleskoj. Te 1846. godine Štefan Homola evangelistički kapetan osnovao je zajedno sa Slovacima koji su živeli u Bačkom Petrovcu i okolini zemljoradničku kreditnu zadrugu. Rad ove zadruge zasnivao se na dobrovoljnosti i ravnopravnosti muškaraca i žena uz političku i religioznu neutralnost. Nakon ove zadruge ubrzano su nastajale nove zadruge na sličnim principima i uglavnom su to bile zemljoradničke zadruge. Zadruge su nastajale kao poslednja linija odbrane od zelenaša, koji su dodano pritiskali osiromašene seljake u periodu velike nejednakosti na prelasku u 20ti vek. <ref>Iz istorije zadrugarstva, Zadružni savez Srbije https://www.zssrbije.org/zadruzni-savez-srbije/iz-istorije-zadrugarstva/</ref><br />
<br />
Nakon drugog svetskog rata i narodno oslobodilačke borbe, zadrugarstvo je u Jugoslaviji funkcionisalo na principima izgradnje socijalističke države. U ovom periodu zadrugarstvo je funkcionisalo na gotovo potpuno netržišnim principima, a ubrzo nakon završetaka rata u gotovo svakom selu se otvara zadruga. Zemljoradničke zadruge i kooperacija postaju pratilac razvoja poljoprivredne proizvodnje. U ovom periodu značajno je unapređena zadružna štampa i informisanje, pa na nedeljnom nivou izlazi list Zadruga, uz još nekoliko nedeljnih i mesečnih novina koje su pratile zadrugarstvo i poljoprivrednu proizvodnju. Ovaj period bio je i izuzetno plodotvoran i sa naučnog aspekta, za zadrugarstvo je u ovom periodu jako važan uticaj instituta za ekonomiku poljoprivrede u Beogradu.<br />
<br />
Nakon raspada SFRJ i prelaska iz socijalizma u kapitalizam nastupio je težak period za zadrugarstvo na ovom području. Tokom devedesetih i dvehiljaditih godina, puno zadruga je ugašeno pod izgovorom neprofitabilnosti. Zadrugarstvo je okarakterisano kao prevaziđen koncept koji je zaostavština socijalizma kojeg se treba što pre rešiti. U ovom periodu dolazi i do privatizacije i podaje velikih površina obradive zemlje, usled naglog osiromašenja naročito seoskog stanovništva, koje više nije imalo mehanizme za ravnopravno učešće na tržištu.<ref>Zadruge kao alati za održivo društvo, Glasnik okvir https://glasnikokvir.com/2018/10/03/zadruge-i-kooperative-alati-za-odrzivo-drustvo/</ref>. Nakon godina zanemarivanja i uništavanja, u poslednjih par godina sa najviših nivoa vlasti ponovo je moguće čuti lepe reči o zdrugama. Čak su i određena sredstva za pomoć zadrugama. Sav taj novac namenjen je razvoju zemljoradničkih zadruga., <ref> Značajna ulaganja u razvoj zemljoradničkih zadruga, Poljosfera https://glasnikokvir.com/2018/10/03/zadruge-i-kooperative-alati-za-odrzivo-drustvo/</ref><br />
<br />
==== Kritički osvrt ====<br />
Osim svojih svetlih trenutaka, zadruge su prošle i koz mučnu istoriju. Izvrnuti koncept zadrugarstva i zadruga kooptiran je od različitih diktatorskih režima (od Španije pod Frankom, do komunističke Čehoslovačke). Zadružni model je bio često i kritikovan od strane neoliberalnih teoretičara i gušen u mnogim zemljama globalnog Juga. Često se dešavalo da zadruge pod pritiskom tržišta od solidarne organizacije preraste u svojevrsnu kompaniju isključivo profitno orjentisanu.<br />
<br />
Prema zvaničnim podacima Zadružnog Saveza Republike Srbije, veliki broj zadruga, koje su formalno registrovane kao pravna lica, u suštini ne obavljaju privrednu delatnost. Kao razlozi za neaktivnost zadruga najčešće se navode finansijski i/ili problemi vezani za upravljanje i rukovođenje<br />
<br />
Otvorenost zadruga za prijem novih članova, naročito kada se radi o novoosnovanim poljoprivrednim zadrugama, princip je koji se ne poštuje u praksi. Veliki broj zadruga koje su osnovane u poslednjih nekoliko godina, a koje su formirane udruživanjem članova nekoliko porodica, nisu zainteresovane za prijem novih članova. Sa druge strane, postoje zadruge koje nisu zainteresovanje za prijem novih članova zbog želje da sa postojećim članstvom održe prava upravljanja i rukovođenja. Takođe, zadržavanje prava na upravljanje imovinom od strane određenog broja ljudi, kao i diferenciranje potencijalnih članova po ekonomskoj snazi, mogu biti razlozi za nepoštovanje ovog principa, definisanog od strane Međunarodnog zadružnog saveza.<ref>Poljoprivredno zadrugarstvo u Srbiji – stanje i perspektive, Katarina Marković https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0546-8264/2007/0546-82640701114M.pdf</ref><br />
<br />
Sagledavanjem postojećih uslova u Republici Srbiji, dolazi se do zaključka da se ključni problem poljoprivrednog zadrugarstva ogleda u nepostojanju zadruga koje funkcionišu po opšteprihvaćenim zadružnim principima. Ukoliko se posmatra način rada i upravljanja u zadrugama kod nas, mogu se uočiti dva karakteristična tipa zadruge. Jedan tip su tzv. „državne zadruge“ kojima upravljaju zaposleni, dok poljoprivrednici, kao članovi zadruge, nemaju takva prava. Drugi tip danas mnogo češći su tzv. „privatne zadruge“, koje, u stvari, posluju kao privatna preduzeća, bez poštovanja zadružnih načela. Podjednako bitno, a takođe nerešeno pitanje odnosi se na vlasništvo nad imovinom zadruga, koje ograničava njihov razvoj i u velikom broju slučajeva onemogućuje funkcionisanje.<br />
<br />
==== Lokalna kontekstualizacija ====<br />
<br />
Čak je i država prepoznala potencijale zadrugarstva pa je ministar za brigu o selu Milan Krkobabić najavio značajniju podršku za razvoj zadrugarstva u 2021. godine. Prema rečima ministra za zadrugarstvo je namenjeno 500 miliona dinara i da ranije osnovane zadruge mogu da računaju na pomoć do 15 miliona, a nove na iznos do 7,5 miliona dinara. <ref>Usvojen novi program podrške zadrugama, izdvojeno 500 miliona dinara https://rs.n1info.com/biznis/usvojen-novi-program-podrske-zadrugama-izdvojeno-500-miliona-dinara/</ref> <br />
<br />
Uprkos prodaji i privatizaciji obradivih površina koja se dešava već godinama u Srbiji i dalje dominiraju sitni posedi. Upravo vlasnici malih poseda najzainteresovaniji su za ulazak u zemljoradničke zadruge, kako bi zaštitili svoje interese. Pogodnost za razvoj zadrugarstva predstavlja i infrastruktura nasleđena iz perioda kada su zadruge igrale važnu ulogu u poljoprivrednoj proizvodnji, kao i znanje iz tog perioda. Samo udruživanjem u zadruge mali proizvođači mogu da uvećaju proizvodnju i da dođu u zajedničko vlasništvo nekih skupih uređaja, prostorija i mehanizacije. Zadružnim hladnjačama za čuvanje voća i povrća, bi se barem malo ublažile fluktacije tržišta i zavisnost od otkupne cene proizvoda.<br />
<br />
Zadruga “Zelena zvezda”<ref>Upoznajte zadrugu „Zelena zvezda“: Kvalitetno i ukusno, a DOMAĆE POVRĆE za koje se nadaleko čulo!, Agromedija https://www.agromedia.rs/agro-teme/povrtarstvo/upoznajte-zadrugu-zelena-zvezda-kvalitetno-i-ukusno-a-domace-povrce-za-koje-se-nadaleko-culo/</ref> iz sela Vinarce, blizu Leskovca primer je jedne uspešne zemljoradničke zadruge. Ova zadruga osnovana od strane deset zadrugara koji su 2010. godine odlučili da udruže znanje i kapital, a da podele rizik. Svake godine zadruga je povećavala proizvodnju i broj kooperanata sa kojima sarađuje. I zadrugarima i kooperantima ovo je olakšalo plasman povrtarskih proizvoda jer više ne moraju da zavise od nakupaca, niti da sede po celi dan na tezgi, već celokupnu proizvodnju zajednički plasiraju. Ovakav plasman proizvoda omogućava lakše planiranje i sigurniji prihod. Zadruga je u poslednjih par godina nabavila i opremu kako bi poboljšala i olakšala plasman svojih proizvoda. Najvažnije, ovakav vid organizovanja inspirisao i druge male proizvođače u okolnim selima da se i oni zadružno organizuju.<br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<references /></div>Aleksandralakichttps://wiki.zajednicko.org/index.php/MunicipalizamMunicipalizam2021-06-14T15:58:58Z<p>Jovana: /* Istorija prakse */</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
''Municipalizam'' označava strategiju političkog organizovanja "odozdo", koja se orijentiše na lokalna pitanja i lokalni nivo upravljanja resursima i insistira na transparentnim i participativnim procesima odlučivanja, kako u sopstvenoj organizaciji/pokretu, tako i u lokalnim institucijama. <br />
<br />
==Teorijska geneza==<br />
<br />
Postoji duga istorija različitih praksi koje se povezuju sa municipalizmom - od direktne demokratije do [[Samoupravljanje (SFRJ)|samoupravnih zajednica]] - koje su se u različitim istorijskim formama i kontekstima pojavljivale, ali je municipalizam pre svega reakcija na savremeni kontekst kapitalističke države i njenih učinaka u pogledu društvenih odnosa i odnosa prema prirodi, kao i preispitivanja predstavničke demokratije i njene legitimnosti. <br />
<br />
Šezdesetih godina 20. veka je Marej Bukčin [Muray Bookchin], tragajući iz marksističke pozicije za teorijskim okvirom koji u strategiju postizanja egalitarnog društva istovremeno uključuje i poštovanje prirodnog okruženja, kao i političkom organizacijom koja se može suprotstaviti dominantnoj, centralizovanoj moći države, počeo je da piše o tzv. ''libertarijanskom municipalizmu''. Smatrao je da takva pozicija može ponuditi izlaz iz tenzije između marksističke i anarhističke tradicije.<ref> Bookchin, Debbie (2017) [https://roarmag.org/magazine/debbie-bookchin-municipalism-rebel-cities/ "Radical Municipalism: The Future we Deserve"] ''ROAR Magazine'', Issue no. 6</ref> Odbacujući želju da se zauzme državna vlast, koja iz iskustva 20. veka, bila kapitalistička ili socijalistička, najčešće funkcioniše kao birokratizovani aparat koji se udaljava od potreba svojih stanovnika, municipalizam se zasniva na politici koja obuhvata najniži nivo vlasti, težeći da uspostavi institucije koje su kolektivne i povezane najdirektnije sa stanjem na terenu, odnosno potrebama zajednice.<br />
<br />
Od 2015. godine postoji izražena proliferacija političkih platformi, pre svega u Evropi, koje se samoidentitfikuju kao municipalističke. Sa jedne strane, one kritikuju različite aspekte kapitalističke logike integrisane u javne politike koje produbljuju nejednakosti, prioritizuju ekonomske interese pojedinaca ili manjinskih povlašćenih grupa, privatizuje javne resurse i usluge i zatvaraju mehanizme odlučivanja i upravljanja od javnosti.<ref> Roth, Laura and Baird, Kate Shea (2017) [https://roarmag.org/magazine/municipalism-feminization-urban-politics/ "Radical Municipalism: The Future we Deserve"] ''ROAR Magazine'', Issue no. 6</ref> Sa druge, oni se jednako osvrću i na ugrožavanje prirodnih resursa kao direktnu posledicu takvih politika. Naspram takve kritike, municipalističke platforme danas nude programe koji podrazumevaju ne samo radikalnu transformaciju politike (od okretanja prema kolektivnim procesima odlučivanja, direktnoj demokratiji, prevrednovanju uloga institucija i građana), već i promovišu mehanizme i principe koji transformišu i ekonomske odnose u društvu. Fokus na lokalni nivo predstavlja ne samo odraz težnje ka decentralizaciji moći, već i uverenja da se svi ovi principi lakše i uspešnije mogu realizovati u manjim zajednicama - u komšiluku, bloku, gradu.<br />
<br />
==Istorija prakse==<br />
<br />
Imajući u vidu savremene političke platforme (poput 15-M pokreta u Madridu, Barcelona en Comu, Zagreb je naš, Ne da(vi)mo Beograd), može se uočiti obrazac jasnih praksi koje sami pokreti primenjuju u sopstvenom organizovanju, ali i dosledni principi koje integrišu u programe politika koje zastupaju.<br />
<br />
Pre svega, kako ''razmera'' predstavlja izuzetno važan aspekt municipalističke politike, političko organizovanje se dešava na lokalnom nivou - nisu u pitanju nacionalne stranke, niti nacionalni pokreti, već lokalni pokreti koji reaguju na okolnosti i potrebe neposrednog okruženja, a eventualno je moguće govoriti o ''mreži'' lokalnih platformi koja nema hijerarhijsku strukturu uobičajenih stranaka organizovanih na nacioalnom nivou. <br />
Takođe municipalističke platforme neguju saradnju sa lokalnim civilnim sektorom i građanskim inicijativama, prepoznajući u ovim akterima direktnije predstavnike potreba građana. Imajući u vidu da su brojni strukturni izazovi sa kojima se gradovi susreću zapravo rezultat globalnih procesa, municiplaističke platofrme i vlasti teže i internacionalnom udruživanju u mreže međusobne podrške i osnaživanja (jedna takva mreža je i mreža “Neustrašivih gradova” [''Fearless Cities'']<ref>https://www.fearlesscities.com/en/about</ref>).<br />
<br />
Nadalje, karakteristično za municipalističke platforme jeste insistiranje i na formalnim demokratskim mehanizmima koji se primenjuju i u samom pokretu, ali i u lokalnim institucijama - “Ne zagovara se samo levičarksi program, već se sama lokalna vlast vrši na radikalno demokratski način.”<ref> Roth, Laura (2019) [https://www.opendemocracy.net/en/can-europe-make-it/which-municipalism-lets-be-choosy/ "Which Municipalism? Let's be choosy"] ''Open Democracy''</ref> Recimo, pokreti koriste otvorene i participativne procese kako bi uopšte razvile svoje političke programe, ali se i pri ulasku u institucije ostaje pri ovakvim mehanizmima učešća građana u kreiranju lokalnih politika i donošenju odluka - od [[Participativno budžetiranje|participativnog budžetiranja]], lokalnih plenuma, do otvorenih konsultacija sa građanima, itd. U tome su često od koristi i različite digitalne pltaforme (poput DECIDIM platforme<ref>https://decidim.org/</ref>)).<br />
<br />
Programski, municipalističke inicijative fromulišu svoje vremdnosti i principe preka potrebama lokalnih zajednica, ali uz osetljivost na postojeće razlike, kao i na sve strukturne nejednakosti koje kapitalisitčki sistem inherentno proizvodi - rodne, klasne, rasne i dr. Jedna od karakterističknih paradigmi municipalističkih pokreta jeste i ''feminizacija politike''. Premda postoje sporenja oko toga da li je preciznije koristiti termin ''feministizacija'' ili ''depatrijarhalizacija'', u osnovi ovog transformativnog zahteva leži potreba da se u okviru svih organizacionaih struktura (bile one u vaninstitucionalnom ili institucionalnom okviru) rasvetle nejednaki odnosi moći i formalne ili neformalne hijerarhije, te uspostavi ravnomernija raspodela odgovornosti i struktura koja je osetljiva na razlike. Konkretno, feminizacija politike podrazumeva zagovaranje i praktikovanje programa i mehanizama, koji se suprotstavljaju tradicionalno patrijarhalnim obrascima i uvode rodni reciprocitet u svim procedurama, prostorima i ulogama; brišu podelu na “privatnu” i “javnu” sferu; naglašavaju kolaborativni pristup kreiranju i odlučivanju; ističu i neguju različitost kao prednost.<ref> Roth, Laura (2019) [https://www.opendemocracy.net/en/can-europe-make-it/which-municipalism-lets-be-choosy/ "Which Municipalism? Let's be choosy"] ''Open Democracy''</ref><br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Pre svega, postoji osnovana skepsa u vezi sa tim da li će i u kojoj meri municipalistički pokreti moći dosledno da sprovode principe organizovanja i odnošenja odluka koji su radikalno demokratski, jednom kada dobiju podršku da uđu u institucije, te da li će postojeći sistem institucija koji je zasnovan na hijerarhijskoj logici kompromitovati njihova načela. Osim interne organizacije institucija, ovo se odnosi i na otvorenost prema građanima, ali i prema saradnji sa širim spektrom vaninstitucionalnih aktera. <br />
<br />
Jedna od zajedničkih izazova koje se odnose i municipalizam, kao i na praksu zajedničkih dobara, jeste pitanje potencijala skaliranja principa na kojima se zasnivaju - demokratsko i uključujuće donošenje odluka, te insistiranje na zajedničkih procesima proizvodnje i upravlajnja. <br />
U slučaju municipalizma, dodatno je fokus na lokalnu politiku ograničen time što se o nekim pitanjima koja su relevantna za lokal ''de facto'' odlučuje na višim nivoima vlasti (nacionalnom, EU i sl.), kao što se na lokalnom nivou često manifestuju procesi koji su pokrenuti i upravljani globalno. Ovo se međutim, kao što je ranije pomenuto, pokušava rešiti umrežavanjem lokalnih nicijativa ili uprava. Takav slučaj je bio i sa municipalističkim platformama koje su došle na vlast u Španiji. Neki od načina suprtostavljanja dominaciji viših nivoa vlasti jeste bilo i uspostavljanje asocijacija lokalnih samouprava (tzv. Nova mreža katalonskih gradova koja promoviše socijalnu ekonomiju).<ref> Baird, Kate Shea (2015) [https://www.redpepper.org.uk/rebel-cities-the-citizen-platforms-in-power/ "Rebel cities: the citizen platforms in power"] ''Red Pepper''</ref> Takve mreže imaju potencijal da osnažuju sopstvene pozicije, premda i dalje imaju ograničen domet uticaja.<br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Nakon višegodišnje borbe za ''pravo na grad'' - brojnih akcija, protesta i ukazivanja na kršenje procedura odlučivanja i netrasnparentnog upravljanja Zagrebom - na izborima 2017. godine uspostavljena je platforma Zagreb je NAŠ!<ref>https://www.zagrebjenas.hr/</ref> koja je okupila brojne inicijative i pojedince i pojedinke sa željom da se osmisli i praktikuje drugačija politika upravljanja gradom, zasnovana na zajedničkom interesu i kolektivnim procesima odlučivanja. Zasnivajući tako svoj politički program na principima participacije, uključivanja i otvorenosti, u njega su integrisani brojni principi i mehanizmi [[Ekonomska demokratija|ekonomske demokratije]] i ekološke održivosti.<ref>https://www.zagrebjenas.hr/programska-podrucja/</ref> <br />
Nakon što su na tim lokalnim izborima osvojili nešto više od 7% glasova i prva mesta u gradskoj skupštini, udruženi sa još nekoliko levih opcija, u okviru platorme Možemo!<ref>https://www.mozemo.hr/</ref> 2021. godine na lokalnim izborima u Zagrebu osvojili su većinu sedišta u gradskom parlamentu, ali i mesto gradonačlenika. <br />
<br />
U Beogradu je, u sličnom vremenskom periodu i kroz sličan proces formirana municipalistička zelena platforma Ne da(vi)mo Beograd<ref>https://nedavimobeograd.rs/</ref>. Reagujući prvenstveno na korupciju u ugovaranju i realizaciji projekta Beograd na vodi, koji je pokrenut 2014. godine, inicijativa je okupila brojne organizacije i pojedince i pojedinke koji su kroz ovaj paradigmatični projekat ukazivali na brojne probleme dominantnih prostornih politika i upravljanja razvojem grada. Prevazilazeći dakle okvire prvobitnog razloga okupljanja, inicijativa Ne da(vi)mo Beograd je na lokalne izbore u Beogradu 2018. godine izašla sa programom koji je uključivao i lokalne politike stanovanja, transporta, upravljanja javnim preduzećima, obrazovanja, kulture, upravljanja otpadom, vodosnabdevanja, itd.<ref> https://nedavimobeograd.rs/program/</ref> Nakon osvajanja 3.5% glasova, inicijativa je nastavila sa borbom i pripremom za naredne lokalne izbore u proleće 2022. godine.<br />
<br />
==Komparativna perspektiva==<br />
<br />
<br />
U globalnom političkom kontekstu koji je obeležen krizom neoliberalizma i usponom ekstremne desnice, dolazi sve češće uspostavljanja lokalnih društvenih pokreta koji se samoidentifikuju kao municipalistčki. U Evropi najmasovnije i među prvim municipalističkim platformama svakako su one nastale u Španiji (Madrid, Korunja, Barselona). Njihove pobede na izborima bile su ohrabrujuće i za druge slične evropske pokrete. Po dolasku na vlast, zaustavili su brojne procese privatizacije javnih usluga, obustavili masovne deložacije, ali i eksperimentisali sa novim formatima i mehanizmima participacije (bilo da se radi o online platformama, kao što je slučaj u Madridu, ili o tzv. “građankoj stolici” u vlasti u Korunji, itd.).<ref> Baird, Kate Shea (2015) [https://www.redpepper.org.uk/rebel-cities-the-citizen-platforms-in-power/ "Rebel cities: the citizen platforms in power"] ''Red Pepper''</ref> <br />
<br />
Osim u Španiji, municipalistički pokreti formirali su se i u nekim gradovima Sjedinjenih Američkih Država, Poljskoj, Italiji i nekim latinoameričkim gradovima poput Valparaisoa ili Rosarija. Mreža “Neustrašivi gradovi” okuplja municiplaističke platforme širom sveta i kroz godišnja okupljanja osnažuju sopstvene kapacitete i razmenjuju isksustva vaninstitucionalne borbe ili institucionalne vlasti.<ref> Roth, Laura (2019) [https://www.opendemocracy.net/en/can-europe-make-it/which-municipalism-lets-be-choosy/ "Which Municipalism? Let's be choosy"] ''Open Democracy''</ref><br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<references /><br />
<br />
==Preporuke za dalje čitanje==<br />
Rusell, Bertie (2017) [https://www.opendemocracy.net/en/radical-municipalism-demanding-future/ “Radical Municipalism: demanding the future”] ''Open Democracy''<br />
<br />
Rusell, Bertie (2020) “Making power emerge: municipalism and the right to the city”. ''Soundings'', vol 74, 2020, pp. 95-111<br />
<br />
Finley, Eleanor (2017) [https://roarmag.org/magazine/new-municipal-movements/ "The New Municipal Movements"] ''ROAR Magazine''<br />
<br />
Stokfiszewski, Igor (2019) [http://politicalcritique.org/world/eu/2019/new-municipalism-new-culture-new-democracy/ "New Municipalism, New Culture, New Democracy"] ''Political Critique''</div>Jovanahttps://wiki.zajednicko.org/index.php/Radni%C4%8Dko_akcionarstvoRadničko akcionarstvo2020-12-14T11:20:20Z<p>Aleksandralakic: /* Definicija pojma */</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
Radničko akcionarstvo predstavlja svojinski model u kome zaposleni imaju vlasništvo ili udeo u vlasništvu nad akcijama firme u kojoj su zaposleni. U zavisnosti od toga da li akcije imaju svi ili samo deo zaposlenih, moguće je razlikovati inkluzivne i zatvorene modele radničkog akcionarstva. Takođe, postoje modeli koji omogućavaju zaposlenima da direktno, sopstvenim ulaganjem, kupuju akcije i modeli gde kupovinu finansira poslodavac, kao i modeli gde zaposleni vlasništvo nad akcijama stiču odmah i oni gde je potrebno da prođe određen vremenski period pre nego zaposleni steknu pravo vlasništva. Vlasništvo nad akcijama omogućava zaposlenima da učestvuju u donošenju odluka u pogledu raspodele profita i kontroli nad upravom kompanije. Ipak, za razliku od drugih oblika [[kolektivna svojina|(kolektivnog) vlasništva]], kao što su na primer [[radničke zadruge|radničke zadruge]], gde je vlasništvo neodvojivo od prava na učešće u odlučivanju, u slučaju radničkog akcionarstva stepen učešća zavisi od modela akcionarstva koji kompanija usvoji.<br />
<br />
==Teorijska pozadina i istorija prakse==<br />
<br />
Ideja o učešću zaposlenih u vlasništvu i raspodeli profita tako što bi im se omogućilo da steknu udeo u vlasništvu nad akcijama javila se u Americi nakon Građanskog rata (1861-1865.). Ovaj period karakteriše rast monopola u privrednom sektoru u kome dominiraju korporacije koje se bave infrastrukturinim projektima, a koje su monopolsku poziciju ostvarile uz podršku i subvencije od strane države kojoj je izgradnja saobraćajne infrastrukture predstavljala ekonomski i strateški prioritet. Kao reakcija na loše uslove rada, pad cena rada i periodične faze rasta nezaposlenosti, kraj 19. veka obeležili su češti štrajkovi praćeni brutalnim reakcijama od starne države. Ideja o učešću zaposlenih u vlasništvu i raspodeli profita u ovom periodu javlja se kao odgovor na konflikte do kojih dolazi na liniji rad-kapital, i kao protivteža sve većoj monopolizaciji tržišta od strane moćnih korporacija. Razvijaju je liberalni teoretičari poput Limana Atvetera (Lyman Atwater), profesora političke ekonomije na Jejl Univerzitetu, a ubrzo je prihvataju i demokrate i republikanci.<ref>Blasi, Joseph R.; Freeman, Richard B.; Douglas L. Kruse (2013) ''The Citizens’ Share, Putting ownership back into democracy''. New Haven: Yale University Press.</ref><br />
<br />
Suština ideje o učešću zaposlenih u vlasništvu nad akcijama nije radikalna jednakost nego ublažavanje nejednakosti. Akcionarstvo zaposlenih predstavljalo je sredstvo da se kapitalizam učini inkluzivnijim kako bi se sprečio rast socio-ekonomskih nejednakosti i produbljivanje konflikta na liniji rad-kapital, i kako bi se izbegle negativne posledice koje ekonomske nejednakosti mogu da imaju po političku demokratiju (navodna sklonost razvlaštenih ka iliberalnim političkim opcijama). Pored toga, unutar liberalne paradigme akcionarstvo zaposlenih predstavlja rešenje socio-ekonomskih problema bez suvišnog uplitanja države.<ref>Blasi, Joseph R.; Kruse Douglas L.; Freeman Richard B. (2018) [https://www.emerald.com/insight/content/doi/10.1108/JPEO-02-2018-0001/full/html "Broad based employee stock ownership and profit sharing: History, evidence and policy implications"]. Journal of Participation and Employee Ownership, Vol. 1, Iss. 1 (38-60); Blasi, Joseph R.; Freeman, Richard B.; Douglas L. Kruse (2013) ''The Citizens’ Share, Putting ownership back into democracy''. New Haven: Yale University Press; Ellerman, David; Gonza, T., (2019) [https://www.liberalforum.eu/wp-content/uploads/2019/11/Social_Economy_and_green_transformation_in_the_European_Union_165x235mm_FINAL.pdf "Classical Liberalism, Social Responsibility and Employee Ownership"]. ''Social economy and Green Transformation in the European Union''.</ref> Ideja o akcionarstvu zaposlenih nije bila strana ni republikancima koji ovaj model vide kao priliku da zaposleni i sami postanu kapitalisti, tačnije kao meru odvraćanja radničke klase od pružanja podrške socijalistima i sindikalnim pokretima koji su u Americi jačali nakon Boljševičke revolucije (1917) i paralelno sa širenjem komunističkog pokreta u Evropi. Unutar leve paradigme radničko akcionarstvo predstavlja model vlasništva i upravljanja koji može da doprinose decentralizaciji privatnog vlasništva i [[ekonomska demokratija|demokratizaciji]] upravljanja na radnom mestu. <br />
<br />
Inicijalni model radničkog akcionarstva koji se javlja krajem 19. veka je Plan za kupovinu akcija od strane zaposlenih (''Employees stock purchase plan'' – ESSP). Ovaj model je omogućio zaposlenima kupovinu akcija po ceni 10-15% ispod tržišne, ali su kupovinu finansirali sami – odbijanjem rata na plate ili penzije. Pedesetih godina dvadesetog veka javlja se i ideja o modelu koji bi finansirali vlasnici kompanija, a ne zaposleni. Njegov idejni tvorac je bankar i profesor ekonomije Luis Kelso koji je u ovakvom modelu video odgovor na rastuću automatizaciju i posledice koje će ona imati po (ne)zaposlenost. Kelso je uvideo da će značaj industrijske proizvodnje u budućnosti opadati i da će usled ovakvog trenda plate u industrijskom sektoru koji pretežno zapošljava niskokvalifikovanu radnu snagu stagnirati, dok će dobit od kapitala rasti mnogo većom brzinom. Ovakav razvoj prema Kelsu proizveo bi niz socijalnih i političkih problema, a kao izlaz iz situacije on predlaže model koji bi omogućio radnicima/cama da i sami postanu vlasnici kapitala umesto da pritiskaju državu da troši više na socijalna i davanja za nezaposlenost. <ref>Rosen, Corey; Rodrick, Scott (2014) ''Understanding ESOPs''. Oakland: The National Center for Employee Ownership.</ref> Kelsov model - plan za akcionarstvo zaposlenih (''Employee Stock Owensrhip Plan'' - ESOP) - predstavlja finansijski mehanizam koji bi prema njegovom viđenju zaposlenima omogućio da zadrže poslove tako što bi im se dala mogućnost da steknu vlasniištvo nad akcijama firme, a da se pri tome ne izlažu prevelikom poslovnom riziku uzimajući kredite koje bi sami otplaćivali ili investirajući u kupovinu akcija sopstvenu štednju. Umesto da zatvaraju firme, poslodavci bi dobili mogućnost da vlasništvo prenesu zaposlenima za šta bi im država dala podsticaj u vidu poreskih olakšica i nižih kamatnih stopa za kredite. Pored zaposlenih i vlasnika, korist od ovakvog modela radničlkog akcionarstva imala bi i država jer bi umesto troškova naknada za nezaposlenost davala podsticaj za kupovinu akcija tako što bi obezbedila beneficirane kamate za kredite za kupovinu akcija i rasteretila radnike-akcionare poreza za vlasništvo nad akcijama. <br />
<br />
Plan za za akcionarstvo zaposlenih je institucionalizovan 1974. godine kada je usvojen ''Employee Retirment Income Security Act'' kojim su propisane poreske olakšice za vlasnike komapnija i zaposlene-akcionare, i danas predstavlja jedan od najzastupljenih modela radničkog akcionarstva u Americi. <ref>Blasi, Joseph R.; Kruse Douglas L.; Freeman Richard B. (2018) [https://www.emerald.com/insight/content/doi/10.1108/JPEO-02-2018-0001/full/html "Broad based employee stock ownership and profit sharing: History, evidence and policy implications"]. Journal of Participation and Employee Ownership, Vol. 1, Iss. 1 (38-60); Blasi, Joseph R.; Freeman, Richard B.; Douglas L. Kruse (2013) ''The Citizens’ Share, Putting ownership back into democracy''. New Haven: Yale University Press.</ref> Unutar ovog modela zaposleni nemaju direktno vlasništvo - kao pravni subjekt plan funkcioniše u formi povereništva kojim upravlja poverenik ili administrativni komitet, a njegova osnovna funkcija je upravljanje akcijama u vlasništvu zaposlenih. Povereništvo je u obavezi da radi u interesu zaposlenih, a njegove nadležnosti između ostalog obuhvataju brigu o tome da je cena akcija odgovarajuća, da se akcije raspodeljuju zaposlenima u skladu sa utvrđenim pravilima i da se njima raspolaže u interesu zaposlenih. Zaposleni imaju pravo da učestvuju u glasanju za izbor poverenika, kao i u pogledu značajnih pitanja koja se tiču akcija u njihovom vlasništvu (prodaja, likvidacija itd.). Pravo da glasaju prilikom izbora uprave kompanije po pravilu imaju zaposleni-akcionari u javnim kompanijama, a ređe u privatnim kompanijama. <ref>Rosen, Corey; Rodrick, Scott (2014) ''Understanding ESOPs''. Oakland: The National Center for Employee Ownership, p. 15</ref> Kupovinu akcija ne finansiraju zaposleni nego poslodavac i to direktnim novčanim doprinosima ili putem kredita koji uzima povereništvo, a otplaćuje poslodavac. Pored toga, poslodavci mogu da daju doprinose i u vidu akcija. U svakom od navedenih slučajeva vlasnici firmi dobijaju podsticaj od strane države u formi poreskih olakšica ili nižih kamatnih stopa za kredite. <br />
<br />
Raspodela akcija zaposlenima se realizuje na pravičan način – nezavisno od njihove produktivnosti i pozicije na kojoj rade ali zavisno od visine plate i drugih beneficija koje ostvaruju unutar kompanije. Specifičnost ovog modela radničkog akcionarstva ogleda se i u tome što zaposelni imaju ograničena imovinska prava – dobit od akcija im se isplaćuje tek nakon odlaska u penziju ili ukoliko odluče da napuste kompaniju iz nekog drugog razloga, a njihove akcije povereništvo raspodeljuje na račune ostalih zaposlenih. <ref>Rosen, Corey; Rodrick, Scott (2014) ''Understanding ESOPs''. Oakland: The National Center for Employee Ownership; Rodrick, Scott (2014) ''An Introduction to ESOP. How an employee stock ownership plan (ESOP) can benefit your company, its owners, and its employees''. Oakland: The national Center for Employee Ownership; Blasi, Joseph R.; Freeman, Richard B.; Douglas L. Kruse (2013) ''The Citizens’ Share, Putting ownership back into democracy''. New Haven: Yale University Press.</ref> Imajući u vidu da je njegova primarna svrha dugoročna materijalna dobit zaposlenih, ESOP predstavlja jednu vrstu privatnog penzionog fonda, s tim da je razliku „klasičnih“ privatnih penzionih fondova njegova jedina funkcija kupovina akcija u ime zaposlenih. Takođe ESOP ima mogućnost kupovine akcija putem kredita što inače nije slučaj sa privatnim penzionim fondovima. <br />
<br />
Iako ESOP nije zaživeo u Evropi, Evropska Unija prepoznala je značaj akcionarstva zaposlenih i preduzela nekoliko mera kako bi podstakla njegov rarazvoj. U julu 1992. godine Evropski Savet usvojio je preporuku u kojoj poziva države članice da uvaže značaj i podstiču različite modele preraspodele profita i akcionarstva zaposlenih, a 1999. godine usledio je izveštaj Evropske Komisije u kome se ističu dobre strane radničkog akcionarstva, kako po zaposlene tako i za ekonomiju u celini. Evropska Unija je 2003. godine usvojila Akcioni plan stimulisanja akcionarstva zaposlenih i instrument za njegovo praćenje – Indeks zaposlenih akcionara (''Employee Share Owners Index''). <ref>Lakićević, Snežana (2016) “Radničko akcionarstvo i participacija”. ''Pravni Zapisi'', God. VII, br 2. Pravni fakultet Univerziteta Union</ref> Dominantan model akcionarstva zaposlenih u EU je plan za vlasništvo nad akcijama (''Stock Option Plan'' - SOP). Za razliku od ESOP-a, kupovinu akcija unutar ovog modela finansiraju sami zaposleni, a ne poslodavci. Ovaj model zapravo omogućava zaposlenima koji su obuhvaćeni planom da kupe određen broj akcija firme u kojoj su zaposleni po beneficiranoj ceni kako bi ostvarili dobit od njihove prodaje po tržišnoj ceni. Period u kome zaposleni mogu da kupe akcije po datoj ceni je ograničen i utvrđen ugovorom između poslodavca i zaposlenog/e., a poreske olakšice za zaposlene-akcionare su mnogo manjeg obima nego u slučaju planova za akcionarstvo zaposlenih (ESOP), ili uopšte ne postoje. Za razliku od ESOP-a, u okviru ovog modela zaposleni stiču vlasništvo nad akcijama odmah nakon kupovine akcija (dividende im se isplaćuju od momenta kada steknu vlasništvo), a akcijama upravljaju direktno jer ne postoji povereništvo. Planovi za vlasništvo nad akcijama takođe mogu da budu otvoreni i zatvoreni, s tim da formula prema kojoj se akcije raspodeljuju, tačnije formula prema kojoj se određuje vlasnički udeo koji zaposleni/a može da stekne, ne sadrži načelo pravičnosti i zavisi od pozicije zaposlenog unutar kompanije ili njegovih/njenih veština. Imajući u vidu ove karakteristke plana, možemo da zaključimo da njegova osnovna namena nije dugoročna dobit zaposlenih, nego da ovaj model predstavlja jednu vrstu podsticaja koju poslodavci koriste kako bi privukli stručne kadrove.<ref>Potsma, Erik.; Ligthart,Paul E.M.; Schouteten, Roel (2005) „Employee share schemes in Europe: The influence of US multinationals”. ''Management Revue''. Vol. 16, Iss. 1 (99-122); Silvia, Derek (2020) [https://smartasset.com/investing/how-do-stock-options-work “How do Employee Stock options Work”]<br />
</ref><br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Radničko akcionarstvo ima pozitivne efekte kako za zaposlene tako i za poslodavce, ali i za širu zajednicu. Zaposleni pre svega imaju materijalnu dobit jer učestvuju u raspodeli profita (novac od akcija im se isplaćuje kao bonus na zarade), a u slučaju ESOP-a imaju i dugoročnu korist u smislu uvećane penzije, kao i direktnu ekonomsku korist koja proizlazi iz toga što kupovinu akcija ne finansiraju sami i što su oslobođenii poreza na akcije. Plan za akcionarstvo zaposlenih ima i potencijal da utiče na smanjenje nezaposlenosti i očuvanje radnih mesta jer vlasnicima firmi koji žele da se povuku, ili su iz nekog razloga prinuđeni da zatvore firmu, nudi mogućnost da uz povoljne uslove firmu prevedu u vlasništvo zaposlenih. U ovakvim situacijama preuzimanje firme od strane zaposlenih predstavlja održivije rešenje po zaposlene jer preuzimanje firme od strane druge, neretko veće firme usmerene isključivo na ostvarivanje profita, često vodi njenom zatvaranju ili otpuštanju zaposlenih zarad smanjenja troškova poslovanja. Korist od prenosa firme vlasništvo zaposleniih bi imala i cela zajednica jer poslovi, a posledično i potrošnja i porezi, ostaju unutar unutar zajednice, pa u tom smislu o radničkom akcionarstvo možemo govoriti kao o [[zajednička dobra|zajedničkom dobru]].<ref>Vidi Azzellini, Dario (2016) “Labour as Commons: The Example of Worker-Recuperated Companies”. ''Critical Sociology'', Vol. 44, Iss 4-5 (763-776); Ellerman, David; Gonza, Tej (2020) [http://www.efesonline.org/LIBRARY/2020/A%20Generic%20ESOP%20Employee%20Share%20Plan%20for%20Europe.pdf "''A generic ESOP Employee Share Plan for Europe''"]. European Federation of Employee Ownership; Ellerman, David; Gonza, T., (2019) [https://www.liberalforum.eu/wp-content/uploads/2019/11/Social_Economy_and_green_transformation_in_the_European_Union_165x235mm_FINAL.pdf "Classical Liberalism, Social Responsibility and Employee Ownership"]. ''Social economy and Green Transformation in the European Union''.</ref><br />
<br />
Dodatni argumenti u prilog radničkog akcionarstva je i to što učešće u vlasništvu razvija kod zaposlenih osećaj pripadnosti radnoj organizaciji zbog čega raste i njihova produktivnost, kao i sposobnost organizacije da opstane i adekevatno odgovori na različite pristiske spolja i da se održi u kriznim situacijma. <ref>Vidi O'Boyle et al. 2016 u Blasi, Joseph R.; Kruse Douglas L.; Freeman Richard B. (2018) [https://www.emerald.com/insight/content/doi/10.1108/JPEO-02-2018-0001/full/html "Broad based employee stock ownership and profit sharing: History, evidence and policy implications"]. ''Journal of Participation and Employee Ownership'', Vol. 1, Iss. 1 (38-60)</ref> Štaviše, firme koje su u vlasništvu zaposlenih imaju veće šanse da se održe na tržištu i pokazuju veću otpornost u kriznim siituacijama od konvencionalnih firmi – istraživanja sprovedena u Americi pokazala su da firme u vlasništvu zaposlenih imaju 50% šansi da se održe na tržištu, dok šanse konvencionalnih firmi iznose svega 20%.<ref>Vidi Blair, Margaret M.; Kruse Douglas L.; Blasi, Joseph (2000) [https://doi.org/10.2139/ssrn.142146 “Employee Ownership: An Unstable Form or a Stabilizing Force?”] SSRN Scholarly Paper ID 142146. Rochester, NY: Social Science Research Network; Blasi, Joseph; Kruse, Douglas; Weltmann, Dan (2013) “Firm Survival and Performance in Privately Held ESOP Companies.” ''Sharing Ownership, Profits, and Decision-Making in the 21st Century'', 109–124. Emerald Group Publishing Limited; Kruse 2016 u Ellerman, David; Gonza, Tej (2020) [http://www.efesonline.org/LIBRARY/2020/A%20Generic%20ESOP%20Employee%20Share%20Plan%20for%20Europe.pdf "''A generic ESOP Employee Share Plan for Europe''"]. European Federation of Employee Ownership.</ref> Takođe, stopa otpuštanja u frirmama koje su u vlasništvu zaposlenih znatno je manja: U periodu između 2003. i 2014. godine stopa otpuštanja u firmama u vlasništvu zaposlenih u Americi smanjila se sa 3,1% na 1,6% , dok je kod konvenvionalnih firmi porasla sa 9% na 9,6%.<ref>Kruse, Douglas [https://wol.iza.org/articles/does-employee-ownership-improve-performance "Does employee ownership improve performance?"].</ref><br />
<br />
S druge strane treba uzeti u obzir da decentralizacija vlasništva nema direktan efekat na način upravljanja firmom – participacija zaposlenih u odlučivanju je uslovljena postojanjem mehanizama koji omogućavaju demokratizaciju i decentralizaciju odlučiivanja (mogućnost zaposlenih da glasaju prilikom donošenja odluka i izbora uprave, postojanje konsultativnih mehaniizama između uprave i zaposlenih, edukativni programi koji će podstaći zapsolene da uzmu učešće u upravljanju itd).<ref>Ellerman, David; Gonza, Tej (2020) [http://www.efesonline.org/LIBRARY/2020/A%20Generic%20ESOP%20Employee%20Share%20Plan%20for%20Europe.pdf "''A generic ESOP Employee Share Plan for Europe''"]. European Federation of Employee Ownership; Rosen, Corey; Rodrick, Scott (2014) ''Understanding ESOPs.'' Oakland: The National Center for Employee Ownership.</ref> Pored toga, potencijalni socio-ekonomski benefiti koji zaposleni imaju od vlasništva nad akcijama zavise od stepena inkluzivnosti. Zatvoreni modeli koji obično podrazumevaju da je planom obuhvaćen samo menadžment kompanije čak mogu da imaju kontraefekat u smislu daljeg produbljivanja razlika u primanjima između uprave i zaposlenih, dok u slučaju inkluzivnih modela treba uzeti u obzir i koliki je zapravo udeo zaposlenih u vlasništvu – da li su zaposleni manjinski ili većinski vlasnik. Pretpostavku o većoj posvećenosti zaposlenih poslu i kolektivu zbog osećaja pripadnosti radnoj organizaciji koji ovakav model (su)vlasništva podstiče takođe treba uzimati sa rezervom - udeo u vlasništvu ne rešava nužno problem „slobodnih igrača“ (pojedinaca koji žele učestvuju u raspodeli zajedničkih dobara ali ne i u naporima da se ona proizvedu i očuvaju). Ipak, i ovu vrstu i problema moguće je prevazići usvajanjem pravila i normi kojima bi se efekat ovakvih tendencija sveo na minimum.<ref>Blasi, Joseph R.; Kruse Douglas L.; Freeman Richard B. (2018) [https://www.emerald.com/insight/content/doi/10.1108/JPEO-02-2018-0001/full/html "Broad based employee stock ownership and profit sharing: History, evidence and policy implications"]. ''Journal of Participation and Employee Ownership'', Vol. 1, Iss. 1 (38-60)</ref> Konačno, potrebno je dobro odvagati indikatore koji ukazuju da ovaj model vlasništva doprinosi pravičnijoj raspodeli bogatstva na nivou celog društva, kao i tvrdnje da su firme u vlasništvu zaposlenih uspešnije i otpornije na krize od konvencionalnih kompanija (firme u kojima zaposleni nemaju vlasništvo i kontrolu), s obzirom da je udeo firmi koje su usvojile neki od oblika radničkog akcionarstva u ukupnoj ekonomiji Evrope i Amerike i dalje relativno mali.<br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Radničko akcionarstvo u Srbiji na kratko je zaživelo u procesu tranzicije krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. <br />
U ovom periodu dolazi do transformacije svojinskih odnosa usvajanjem niza propisa koji su omogućili promenu vlasništva nad društvenom svojinom koja do tada predstavlja dominatni svojinski oblik. Savezno Veće usvojilo je 1989. godine Zakon o preduzećima kojiim je izjednačena društvena, državna i privatna svojina, a naredne godine usledio je i Zakon o privatizaciji. Ova dva zakona predstavljaju okosnicu privatizacije društvene svojine na početku tranzicije, a modeli koji su korišteni podrazumevali su“vaučersku privatizaciju“ (podelu vaučera građanima za kupovinu akcija), direktnu prodaju većinskom vlasniku, kao i model radničkog akcionarstva koji je primenjen u Srbiji i koji je omogućio zaposlenima da otkupe akcije preduzeća u kome su bili zaposleni.<ref>Musić, Goran (2012): “Od “svačije-ničije” do nečije, samo čije? Društvena svojina I javno dobro u srpskoj tranziciji”. ''U borbi za javno dobro''. Beograd: Centar za politike emencipacije.</ref> Iako je srbijanski model bio uspešan u prvoj fazi različiti faktori uticali su na na to da on potpuno iščezne u narednom periodu - raspad države, ekonomska kriza, sankcije, pritisci na radnike/ce, i sukcesivno donošenje propisa<ref>Zakon o uslovima i postupku pretvaranja društvene svojine u druge oblike svojine (1991); Zakon o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine (1992); Zakon o svojinskoj transformaciji (1997); Zakon o privatizaciji (2011) (vidi Lakićević, Snežana (2016) “Radničko akcionarstvo i participacija”. ''Pravni Zapisi'', God. VII, br 2. Pravni fakultet Univerziteta Union; Musić, Goran (2012): “Od “svačije-ničije” do nečije, samo čije? Društvena svojina I javno dobro u srpskoj tranziciji”. ''U borbi za javno dobro''. Beograd: Centar za politike emencipacije.</ref> kojim je omogućena privatizacija direktnom prodajom (prodaja privatnim investitorima), doprineli su sve manjoj zainteresovanosti radnika/ca da učestvuju u vlasništvu.<ref>Musić, Goran (2012): “Od “svačije-ničije” do nečije, samo čije? Društvena svojina I javno dobro u srpskoj tranziciji”. ''U borbi za javno dobro''. Beograd: Centar za politike emencipacije; Ellerman, David; Gonza, T., (2019) [https://www.liberalforum.eu/wp-content/uploads/2019/11/Social_Economy_and_green_transformation_in_the_European_Union_165x235mm_FINAL.pdf “Classical Liberalism, Social Responsibility and Employee Ownership“]. Social economy and Green Transformation in the European Union.</ref><br />
<br />
U Srbiji planovi za radničko akcionarstvo ne postoje ni na nivo pojedinačnih preduzeća, a jednu od glavnih prepreka za usvajanje kolektivnih modela vlasništva kao što je akcionarstvo zaposlenih ili [[radničke zadruge|radničko zadrugarstvo]] predstavlja upravo institucionalna (pravna) infrastruktura koja fazvorizuje privatno vlasništvo.<br />
<br />
==Komparativna perspektiva==<br />
<br />
Akcionarstvo zaposlenih je rasprostranjenije u Americi nego u Evropi. Prema podacima ''General Social Surevy'', najreprezentativnije ankete o demografskoj strukturi američkog stanovništva koju sprovodi Univerzitet u Čikagu, u 2018. godini čak 20% ispitanika zaposlenih u privatnom sektoru bili su na neki način uključeni u vlasništvo u kompanijama u kojima su zaposleni – od toga 25 miliona je imalo vlasništvo nad akcijama, uključujući 11 miliona zaposlenih koji su vlasništvo nad akcijama stekli putem ESOP-a. Tendenciju rasta radničkog akcionarstva pokazuju i podaci Nacionalnog centra za vlasništvo zaposlenih (''National Center for Employee Ownership'' – NCEO) prema kojima je u periodu od 2014. i 2018. godine na godišnjem nivou u proseku osnovano 263 ESOP-a.<ref>NCEO: [https://www.nceo.org/employee-ownership-blog/article/new-data-employee-ownership-general-social-survey "New data on Employee Ownership from the General Social Survey"]</ref> Samo u 2018. godini bilo je 279 novih ESOP-a u koje je bilo uključeno 37 hiljada zaposlenih, dok je ukupan broj zaposlenih koji su stekli vlasništvo nad akcijama putem ESOP-a iznoosio preko 14 miliona. Najveći broj kompanija u kojima je u datoj godini postojao ESOP su bile u privatnom vlasništvu, a sektori koji dominiraju su industrijska proizvodnja (22%), profesionalne naučno-tehničke usluge (19%), finansije, osiguranje i nekretnine (15%), građevinski sektoru (12%) i prodaje na veliko (9%).<ref>NCEO: [https://www.nceo.org/articles/employee-ownership-by-the-numbers#1 "Employee Ownership by the Numbers"]</ref> <br />
<br />
Iako je udeo zaposlenih u vlasništvu nad akcijama u EU manji u nego u Americi, njegova popularnost raste. Prema anketi Evropske federacije zaposlenih akcionara (''European Federation of Employee Shareowners'' – EFES), udeo zaposlenih-akcionara u Evropskoj Uniji u periodu između 2006. i 2019. godine je porastao je za skoro 1 milion: U 2006. godini on je iznosio 6.4 miliona, da bi u 2019. godini porastao na 7.2 miliona. Ovi podaci se odnose na velike kompanije, a ukoliko se na njega doda broj zaposlenih koji imaju vlasništvo nad akcijama u srednjim i malim preduzećima, njihov ukupan broj iznosi oko 8.5 miliona. U pogledu modela radničkog akcionarstva, preovladava ''Stock Option Plan'' koji je implementiran u čak 64% velikih kompanija u kojima su zaposleni suvlasnici. Zemlje u kojim je radničko akcionarstvo najrasprostranjenije su Francuska, Velika Britanija i zemlje Severne Evrope.<ref>EFES: [http://www.efesonline.org/Annual%20Economic%20Survey/Presentation.htm "Economic Survey of Employee Share Ownership in European Countries in 2019"]</ref> <br />
<br />
Aktuelnost i značaj radničkog akcionarstva za leve aktere danas potvrdili su britanski laburisti u predizbornoj kampanji 2019.godine u kojoj je predlog plana za radničko akcionarstvo bio je jedna od centralnih tački njihove ekonomske politike. Model koji su predlagali je podrazumevao obavezu privatnih kompanija sa preko 250 zaposlenih da osnuju poseban fond u koji bi prenele do 10% vlasništva nad akcijama na godišnjem nivou i iz kojeg bi se isplaćivale dividende svim zaposlenima u iznosu od 500 funti. Ostatak prihoda bi se prebacivao u nacionalni fond iz kojeg bi se finansirale javne i socijalne usluge. Na ovaj način obezbedila bi se sredstva za podizanje zarade velikog broja zaposlenih u privatnom sektoru, ali i dodatni prihodi potrebni da se obezbede kvalitetne i svima dostupne javne usluge.<ref>Syal, Rajeev (2018): [https://www.theguardian.com/politics/2018/sep/23/labour-private-sector-employee-ownership-plan-john-mcdonnell "Employees to be handed stake in firms under Labour plan"]</ref><br />
<br />
==Predlozi za dalje čitanje==<br />
<br />
Community Wealth [https://community-wealth.org/strategies/panel/esops/index.html "Employee Stock Ownership Plans (ESOPs)"]<br />
<br />
Mitrović, Milutin (2014) [https://pescanik.net/suvlasnici-sopstvene-egzistencije/ "Suvlasnici sopstvene egzistencije"].<br />
<br />
Levačić, Dora (2020) [https://www.bilten.org/?p=35395 "Pad radničke participacije u Europi"]<br />
<br />
Wikipedia: [https://en.wikipedia.org/wiki/Employee_stock_ownership "Employee stock ownership"]<br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<br />
<references /></div>Jozi08https://wiki.zajednicko.org/index.php/Stambene_zadrugeStambene zadruge2020-11-14T10:31:36Z<p>Jozi08: /* Komparativna perspektiva */</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
<br />
Stambeno zadrugarstvo je formalni oblik udruživanja resursa (novac, radna snaga, znanje) od strane više ljudi zarad zajedničkog sticanja stambenog prostora po opštim zadružnim principima.<br />
<br />
==Teorijska pozadina i istorija prakse==<br />
<br />
Stambene zadruge postoje skoro koliko i samo [[zadrugarstvo i mutualizam|savremeno zadrugarstvo]], od polovine 19. veka. Obično se za preteču (ili početak) stambenog zadrugarstva uzima radnička stanogradnja za 15 porodica u Berlinu od 1849. do 1852. na inicijativu društvenog reformatora Viktora Hubera. Stambeno zadrugarstvo se brzo raširilo početkom dvadesetog veka, usled masovnog naseljavanja urbanih centara sa jedne strane i loših uslova za život u zakupu i nepriuštivosti stambenog prostora na tržištu sa druge strane. Mnoge stambene zadruge koje su nastala tada i dalje postoje. Danas, stambene zadruge postoje u većini zemalja na svetu u različitom obimu i obliku.<ref>CECODHAS, Housing Europe and ICA Housing (2012) [https://4bfebv17goxj464grl4a02gz-wpengine.netdna-ssl.com/wp-content/uploads/2016/11/Profiles_of_a_movement_web.pdf "Profiles of a Movement: Co-operative Housing around the World"]</ref><br />
<br />
Okosnica stambenog zadrugarstva jeste udruživanje domaćinstava koja ne bi mogli samostalno da dođu do adekvatnog stambenog prostora kako bi to učinili zajedno, ulagaući sopstvena sredstva i rad u izgradnju (ili kupovinu) stambenog objekta. Ovaj vid udruživanja se bazira na opštim zadružnim principima koji između ostalog ističu uzajamnu pomoć, ekonomsko uklljučivanje, demokratsku kontrolu i brigu za širu zajednicu. Tako stambena zadruga podrazumeva:<ref>Digby, M. (1978) "Cooperative Housing", Occasional Paper No. 42. Reading, UK: Plunkett<br />
Foundation for Co-operative Studies<br />
</ref><br />
* pravno definisani entitet, koji upravlja u najboljem interesu svih udruženih;<br />
* demokratski vođenu strukturu - svaki član ima jedan glas;<br />
* podjednak doprinos članova zajedničkom resursu;<br />
* distribuciju profta kroz zajednički fond koji služi za potrebe cele zadruge;<br />
* dobrovoljno članstvo, tj. ljudi se mogu uključiti kada žele i isključiti ukoliko zadruga više ne ispunjava njihove potrebe;<br />
* organizaciju koja ima izraženu društvenu komponentu – obezbeđivanje priuštivog stanovanja, a ne ostvarivanje profta.<br />
<br />
Kako su zadruge pravno prepoznate kao specifičan vid udruživanja a zadružna imovina kao poseban tip imovine, praksa stambenog zadrugarstva je mnogo kompleksnija. Same zadruga posluju kao bilo koje drugo pravno lice sa skupštinom koju čine svi članovi i upravnim i nadzornim organima koje bira skupština. Pored toga, zadruga može da zapošljava pojedince kao i da angažuje izvođače radova. U vlasničkom smislu, najtipičniji oblik stambene zaduge je onaj gde zadruga ima vlasništvo nad zgradom a članovi zadruge imaju pravo na korišćenje pojedinih stanova i upravljanje stambenim prostorom i zadrugom, po principu jedan član - jedan glas. U zavisnosti od toga šta je osnov prava korišćenja stana razlikujemo dva modela:<br />
# Zadruge koje daju svojim članovima stanove u zakup. Zadrugar stiče pravo na korišćenje određene stambene jedinice ugovorm o zakupu koji potpisuje sa zadrugom. Svakog meseca plaća kiriju koja pokriva troškove zadruge (otplata kredita, doprinos za fond solidarnosti, vođenje zadruge, održavanje zgrade, itd) a kad odluči da napusti stan, zadruga nalazi novog člana da ga zameni; <br />
# Zadruge koje funkcionišu na osnovu uloga. Zadrugar stiče pravo na korišćenje određene stambene jedinice tako što drži korespondirajući udeo kapitala u zadruzi. U slučaju da napušta zadrugu, isplaćuje mu se njegov ulog a član koji dolazi na njegovo mesto unosi nova sredstva. <br />
<br />
Članovi stambene zadruge su najčešće ljudi koji žive u zgradi koja pripada samoj zadruzi, iako postoje modeli u kojima su članovi i oni koji čekaju da se oslobodi stan u zadružnom vlasništvu u koji će se useliti ili oni koji su tu samo da bi dali podršku zadružnom projektu. <br />
<br />
Važna komponenta zadružnog stanovanja je njen neprofitni karakter. Svojim udruživanjem, zadrugari umanjuju krajnju cenu stambenih jedinica jer ne plaćaju profit investitora a izbegava se i marža raznih drugih posrednika u životu jedne zgrade, pa je time život u zadruzi i inicijalno i dugoročno priuštljiviji. Zbog kolektivnog vlasništva nad zadrugom i zgradom, dosta je ograničen prostor za tržišne špekulacije sa stambenim jedinicama u vlasništvu zadruge. Umesto da prodaje stan na tržištu kada se iz njega iseljava, zadrugar dobija kompenzaciju za svoja ulaganja u izgradnju zgrade, a novi član se useljava pod istim uslovima koje važe i za prvu generaciju stanara. Iz tih razloga, stambene zadruge imaju i širu društvenu relevantnost od svog članstva jer utiču na dugoročnu dostupnost stambenog prostora. <br />
<br />
Upravo zbog toga što stambeni prostor čini dostupnijim za svoje trenutne ali i buduće članove, i to kroz uzajamnu pomoć i jednako odlučivanje, stambene zadruge čini zanimljivim političkim akterom za čitav niz teorijskih okvira. Bilo da je reč o zajedničkom dobru kao odgovoru na stambenu krizu, proizvodnji prostora kao ispunjuvanju prava na grad ili stvaranju političkog prostora otpora u anarhizmu i feminizmu, samoorganizovani projekti kolektivnog stanovanja (i stambene zadruge kao njihov najčešći nosioci) dobijaju na značaju i teorijski i praktično. Širom sveta nastaju zadružni stambeni projekti nove generacije koji eksperimentišu sa različitim oblicima vlasništva nad parcelom i zgradom, finansiranja izgradnje, participacije budućih stanara u celokupnoj realizaciji i upravljanja zgradom po izgradnji.<ref>Čukić, Iva i dr. (2018) [https://zajednicko.org/mreznabibliografija/wp-content/uploads/sites/2/2018/05/Zajednicko_org-Publikacija-02-Preview.pdf ''Kako zajednički do krova nad glavom'']. Beograd:Mikro Art</ref><br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Kao i drugi oblici zadrugarstva, i stambene zadruge su bazirane na solidarnosti, jednakom pravu upravljanja i ekonomskom učešću, ali njihov ekonomsko-demokratski potencijal zavisi od prakse. Idealtipska stambena zadruga omogućava većem broju pojedinaca ili domaćinstava koji inače ne bi mogli da dođu do stambenog prostora da to učine kroz udruživanje sredstava i rada, pri tom odlučujući o svemu demokratski, formirajući više od stambene zajednice. U praksi stambena zadruga može biti profitna organizacija za izgradnju individualnih stanova koji se prodaju na tržištu nekretnina ili samo pravni oblik preko kojeg se poseduje pravo na korišćenje određenog stana. Sa druge strane, projekat stanogradnje ne mora da bude realizovan kroz pravni oblik stambene zadruge da bi uključivao buduću zajednicu u ceo proces nastanka zgrade, svima pružao jednako pravo odlučivanja, osnaživao ih ekonomski i politički, i garantovao da se izgrađeni stambeni fond neće naći na tržištu nekretnina. Zbog svega toga, ekonomsko-demokratski potencijal svakog modela udružene stanogradnje treba evaluirati zasebno.<br />
Praksa stambenog zadrugarstva je definisana i načinom na koji država uređuje položaj zadruga, drugih oblika kolektivne stanogradnje i neprofitnog stanovanja. Ustupanje zemljišta, poreske olakšice i drugi podsticaji za neprofitnu stanogradnje stvaraju povoljno okruženje za samoorganizovane projekte kolektivnog stanovanja. Sa druge strane, ovi projekti neretko nastaju upravo iz potpunog izostanka državne stambene politike i potrebe da se iznađe alternativa tržištu nekretnina kao isključivom rešenju nepriuštivosti stanovanja za veliki broj ljudi. To ih čini važnim eksperimentima i za ekonomsko samoorganizovanje i za dostupnost stanovanja. Iako im je i tu domet ograničen. <br />
Bez državne politike stambene podrške, projekti stambenog zadrugarstva mogu stanovanje učiniti samo delimično dostupnijim. U zavisnosti od poreskog tretmana, mogućnosti da se zaobiđu određene marže i dostupnosti početnog kapitala, zadruge mogu stanovanje učiniti jeftinijim od stanovanja na tržištu i dostupnim za one koji ne mogu na tržištu da ga kupe (jer nisu kreditno sposobni iako imaju redovne prihode) ali ga nikako ne mogu učiniti dostupnim za sve kojima je potreban stambeni prostor. Nisu retki mehanizmi međusobne podrške zadrugara gde oni sa više sredstava snose veće troškove ili svi zajedno formiraju fond solidarnosti iz kog se namiruju troškovi onoga ko trenutno nije u stanju da plaća. Ipak, garantovanje [[zagarantovano pravo na adekvatno stanovanje|prava na adekvatno stanovanje]] ostaje u domenu države, dok stambene zadruge mogu da pomognu i nadograde njegovu realizaciju. <br />
I pored svih ograničenosti, stambeno zadrugarstvo pruža važnu mogućnost da se na narastajuću krizu dostupnosti adekvatnog stambenog prostora širom sveta odgovori sa različitim modelima samoorganizovane kolektivne stanogradnje koji će učiniti dostupnijim i stanovanje i ekonomsku demokratiju.<br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Stambeno zadrugarstvo je i u Srbiji zaživelo u drugoj polovini devetnaestog veka. Stambene zadruge su nastale iz štedno-kreditnih zadruga a u cilju stambenog zbrinjavanja njihovih članova kroz zajednički rad i uzajamnu podršku. Od tada Srbija nije bila bez aktivnih stambenih zadruga ali njihov broj i značaj u velikoj meri oscilira. Pre drugog svetskog rata, kada je individualna gradnja bila najrasprostranjeniji oblik proizvodnje stambenog prostora, zadruge su pružale mogućnost za rešavanje stambenog prostora većem broju domaćinstava kroz udruživanje. Ipak, najznačajniju ulogu u stanogradnji su imali u periodu nakon Drugog svetskog rata, kako u obnovi zemlji tako i u proizvodnji stambenog fonda sve do raspada Jugoslavije. Od kraja 1960ih do 1990. stambene zadruge su gradile od pet do osam hiljada stanova i deset do petnaest hiljada porodičnih kuća <ref>https://bif.rs/2010/04/zadrugarstvo-nekad-bilo-u-srbiji-3/</ref> odnosno trećinu ukupno izgrađenih stambenih jedinica u tom periodu.<ref>https://sites.google.com/site/savezstambenih/O-nama/istorijat</ref> U tom periodu je praksa stambenog zadrugarstva uživala i različite ekonomske beneficije od strane države kojoj je stambeno zbrinjavanje bilo važan politički cilj i koja je i sama postala glavni pogon stanogradnje. <br />
Sa političkim promenama 1990-tih a pogotovo 2000-tih, stambene zadruge gube beneficije, značaj i posledično brojnost. U praksi, preostale stambene zadruge se ne razlikuju mnogo od drugih investitora na tržištu nekretnina (koje je postalo dominantan oblik proizvodnje stambenog prostora) osim što su pouzdaniji (investitorske prevare pri kupovini stanova su posebno bile učestale do sredine 2000-tih). Član zadruge ulaže sredstva u izgradnju zgrade, kada se ona izgradi on dobija stan u vlasništvo i napušta zadrugu. <br />
<br />
Novim Zakonom o zadrugama iz 2015. godine, stambene zadruge mogu da “kao investitori i izvođači radova, organizuju izgradnju i održavanje, grade i održavaju stanove, stambene zgrade, garaže i poslovni prostor za zadrugare, angažovanjem sredstava i rada zadrugara i drugih fizičkih i pravnih lica.“<ref>Zakon o zadrugama ("Sl. glasnik RS", br. 112/2015)</ref> Dok Zakon o stanovanju i održavanju zgrada<ref>Zakon o stanovanju i održavanju zgrada ("Sl. glasnik RS", br. 104/2016 i 9/2020). Stambene zadruge se zapravo pominju u članu 109 stav 2 gde se definiše ko može da bude neprofitna stambena organizacija ali s obzirom da se taj stav završava sa “i druga pravna lica” to zadrugama ne daje nikakav poseban značaj. <br />
</ref> stambene zadruge ni ne pominje. Time je normiran položaj stambenih zadruga u Srbiji kao još jedan (redak i ne preterano značajan) oblik organizovanja pravnih lica koje se bave izgradnjom stanova.<br />
<br />
Udruženje Ko gradi grad od 2012. godine razvija “Pametniju zgradu”<ref> https://www.kogradigrad.org/pametnija-zgrada/</ref> - model drugačijeg stambenog zadrugarstva u skladu sa njegovim originalnim konceptom ali i savremenim trendovima u neprofitnom stambenom zadrugarstvu. Na tom tragu, početkom 2019. je osnovana stambena zadruga “Pametnija zgrada”<ref>https://www.pametnijazgrada.rs/</ref>, prva registrovana stambena zadruga posle 20 godina, koja za cilj ima izgradnju pilot projekta udružene stanogradnje kroz koju bi se ostvarila dugoročno jeftinija cena stanovanja i participacija zadrugara u celom procesu. Nije poznato kad će doći do realizacije ovog projekta, pogotovo pošto trenutni pravni i poreski okvir favorizuju individualno vlasništvo nad stanovima u odnosu na zadružno/zajedničko vlasništvo. Tako bi zadrugari u stanovima u zadružnom vlasništvu plaćali veći porez u odnosu na individualne vlasnike stanova (koji su dodatno oslobođeni poreza na dodatnu vrednost pri kupovini prve nekretnine) dok bi njihove uplate ka otplati kredita bile tretirane i oporezivane kao renta na tržištu.<ref>Advokatske kancelarije Učajev (2019) [https://www.kogradigrad.org/wp-content/uploads/MHO-SRB-WEB.pdf ''Zadružni stanovi u zajedničkom vlasništvu u Srbiji: pravne, ekonomske i fiskalne implikacije'']</ref><br />
<br />
==Komparativna perspektiva==<br />
<br />
Stambene zadruge su u nekim zemljama posebno zastupljene: u Švajcarskoj čine 4% ukupnog stambenog fonda (u Cirihu 20%), u Austriji je njihov udeo u ukupnom broju stambenih jedinica 8%, dok je u Poljskoj njihova zastupljenost čak 20%. Sa sve većom nepristupačnošću stanovanja, usled sve većeg povlačenja države iz ove oblasti, raste potreba za alternativnim oblicima rešavanja stambenog prostora i interesovanje za stambene zadruge. Ovde izdvajamo neke primere koji su zbog svojih karakteristika posebno zanimljivi<ref>Za detaljniji prikaz ovih i drugih primera pogledajte studije ''Zadružni stanovi u zajedničkom vlasništvu u Srbiji'' i ''Kako zajednički do krova nad glavom''</ref>:<br />
<br />
'''Mietshäuser Syndikat''' (Sindikat stambenih zgrada)<ref>https://www.syndikat.org/en/</ref> je neprofitno društvo za zajedničku kupovinu stambenih zgrada. Osnovano je 1989. u Nemačkoj i trenutno ima 154 stambene zgrade u svojoj mreži samo-organizovanog kolektivnog stanovanja. Važno je napomenuti da ovde nije reč o stambenoj zadruzi već o kompleksnom sistemu unakrsnog posedovanja između krovne organizacije i pojedinačnih stambenih projekata. Upravo ga to rešenje čini zanimljivim jer na taj način onemogućava da se stanovi u vlasništvu društva prodaju na tržištu (bez da se sa tim saglase i ostale stambene zajednice u mreži). Pored toga, značajan je i solidarni fond koji se puni sredstvima svih članova a služi za pokretanje novih projekata. Stanari plaćaju rentu za pravo da koriste jedan od stanova. <br />
<br />
'''Mehr als Wohnen''' (Više od stanovanja)<ref>https://www.mehralswohnen.ch/</ref> je švajcarska stambena zadruga nove generacije koju pored osnovnih karakteristika zadruga u toj zemlji (zadrugari plaćaju depozit za ulazak i mesečnu rentu za otplatu kredita kojom je zgrada izgrađena) karakteriše visoko-participativan proces planiranja, izgradnja zajednice, optimizacija prostora (mnoge funkcije prosečnog stana su smeštene u zajedničke prostorije za skladištenje stvari, pranje veša, smeštaj gostiju, itd) i insistiranje na energetskoj efikasnosti. Deo zasluga za ovaj kompleks od 400 stambenih jedinica pripada i gradu Cirihu koji odlukom na lokalnom referendumu mora da uveća udeo stambenih zadruga na 33% do 2050. godine pa se prvenstvo korišćenja zemljišta daje stambenim zadrugama. <br />
<br />
'''Low Impact Living Affordable Community''' (Zajednica ekološki i društveno održivog stanovanja)<ref>https://www.lilac.coop/</ref> iz Lidsa (Velika Britanija) je još jedan stambeni projekat kojeg karakteriše izrazito participativan proces izgradnje zajednice i stambenog prostora sa smanjenim uticajem na životnu sredinu, ali pre svega - finansijski model koji omogućava stanarima da vremenom uvećaju svoj ulog. Kada neko napušta ovaj stambeni projekat, pored depozita vraća mu se i novac koji je uplatio ka otplati kredita (kroz mesečne rate koje iznose 35% njegovih prihoda). Na taj način, pored priuštivog stanovanja, ovaj model omogućava domaćinstvu i da izgradi neki kapital u slučaju da želi ili mora da se preseli.<br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<references /></div>Jozi08https://wiki.zajednicko.org/index.php/Participativna_demokratijaParticipativna demokratija2020-02-23T22:03:03Z<p>Jozi08: /* Kratka istorija */</p>
<hr />
<div>==Definicija pojma==<br />
Participativna demokratija podrazumeva oblik demokratije u kome se odluke u društvenoj i ekonomskoj sferi donose uz učešće svih onih kojih se posledice tih odluka tiču, odnosno uz uključivanje šire zajednice aktera i interesnih grupa (građani/ke, civilno društvo, privatni sektor, itd.). U okviru koncepta [[Ekonomska demokratija|ekonomske demokratije]], participacija u odlučivanju o proizvodnji, raspodeli, razmeni i potrošnji, predstavlja nužni mehanizam za zadovoljavanje svih ovih difuznih potreba. <br />
<br />
U praksi, ona podrazumeva i informisanje i osnaživanje građana da učestvuju u donošenju odluka u javnom interesu, u cilju ostvarivanja načela demokratije, ali i reprezentativnosti odluka koje se donose, uključujući i ekonomske odluke. Za razliku od reprezentativne demokratije, u kojoj delegirani pojedinci nominalno predstavljaju potrebe i vrednosti građana, participativna demokratija podrazumeva razvijanje mehanizama koji omogućavaju direktnije političko uključivanje i izražavanje volje građana. Recimo, ukoliko se unutar sistema reprezentativne demokratije donosi plan ekonomskog razvoja jedne opštine, u taj plan predlažu stručna, a usvajaju politička tela (poput skupštine). Naspram toga, participativna demokratija bi podrazumevala da se proces predlaganja plana razvoja grada izrađuje upravo kroz blisku saradnju sa građanima, osluškujući i reflektujući, koliko je to moguće, njihove potrebe, a onda bi se i konačno usvajanje tog plana moglo ostvariti kroz model referenduma u kome bi građani, prethodno upoznati sa posledicama tog plana, glasali za ili protiv njegovog usvajanja. <br />
<br />
U trenutku u kom se predstavnička demokratija nalazi u krizi, upravo zbog rastućeg jaza između interesa vladajućih struktura i potreba samih građana, sve je veći pritisak da se institucionalizuju mehanizmi i poveća participacija u upravljanju na lokalnom i nacionalnom nivou, van prava na izbor predstavnika, ali se i kroz različite lokalne prakse razvijaju ovakvi mehanizmi, za koje postoje i dokazi da doprinose koheziji zajednice/društva, ali i boljitku njegovih pojedinačnih članova i članica.<ref> CIVICUS, [https://www.civicus.org/index.php/es/centro-de-medios/recursos/manuales/611-participatory-governance-toolkit ''Participatory Governance Toolkit'']</ref><br />
<br />
==Teorijska geneza==<br />
<br />
Teorija participativne demokratije oslanja se u velikoj meri na uvide koje nudi Žan Žak Ruso [Jean-Jacques Rousseau] u 18. veku, u okviru teorije o društvenom ugovoru. Osim što je učešće svakog građanina značajno za institucije političkog sistema, ono učvršćuje upravo vezu tih institucija i pojedinačnih građana. Ova tumačenja Rusoa, iako prethode uspostavljanju modernih demokratskih institucija, predstavljaju važan doprinos celokupnoj teoriji demokratije, a vraćaju im se i brojni savremeni teoretičari i teoretičarke koji su zastupali poziciju participacije. <br />
<br />
Talas reaktuelizacije participativne demokratije 60-tih godina prošlog veka, kroz ono što se često naziva i ''participativnim obrtom'' <ref> Bherer, L., Dufour, P., & Montambeault, F. (2016) "The participatory democracy turn: an introduction", ''Journal of Civil Society'', vol. 12(3): 225–230</ref>, rezultat je snažne kritike liberalne, odnosno predstavničke demokratije, koja je i danas aktuelna. Pitanje reprezentacije je u centru ovih kritika. Savremene institucije vlasti, naime, najčešće ne reflektuju ni strukturu građana koje predstavljaju, a onda ni većinu njihovih (različitih) stvarnih potreba i interesa. Ako, recimo, u Švedskoj, samo 9% članova parlamenta predstavljaju radnici, koji istovremeno čine i 41% birača,<ref> Malleson, Tom (2018) [https://jacobinmag.com/2018/05/legislature-lot-electoral-democracy-real-utopias "Beyond Electoral Democracy"], ''Jacobin''</ref> ili ako uzmemo u obzir procenat žena u vladajućim strukturama u društvima u kojima svakako minimum 50% građana čine žene, a da ne pominjemo i ostale (ne samo etničke) manjinske zajednice, čini se da je reprezentativnost u postojećim političkim sistemima veoma upitna. U tom smislu, zalaganje za direktnije i ravnopravnije učešće građana, što je pozicija participativne demokratije, može upravo pomoći da se diversifikovane potrebe građana pre svega čuju, a onda i integrišu u programe javnih politika.<br />
<br />
Oslanjajući se na Rusoa, u svojoj knjizi "Participacija i demokratska teorija" (1970), Kerol Pejtmen [Carol Pateman] takođe ukazuje na to da participativna demokratija nije samo ona koja osigurava pravednije odlučivanje, već ima i ulogu socijalizacije ili čak obrazovnu funkciju. Naime, ona brani tezu da se osnovna ideja demokratije ne može ostvariti ostajanjem unutar granica modela predstavničke demokratije i periodičnog izbora predstavnika, već da je neophodno da postoji mogućnost neposrednog učešća građana u donošenju odluka, upravo zbog toga što participativna demokratija pozitivno utiče i na razvoj svakog člana i članice društva, osnažujući njihov osećaj za politički uticaj, te podstičući brigu za društvene probleme i doprinoseći oblikovanju aktivnih i svesnih članova i članica zajednice. Participativna teorija tako razvoj pojedinaca i pojedinki posmatra u vezi sa razvojem institutcija. <ref> Moon, J. Donald (1972) "Participation and Democracy: A Review Essay", ''Midwest Journal of Political Science'', Vol. 16 (3):473-485, p.484</ref> Nužno je stoga princip participacije primeniti ne samo u svakoj instituciji, već i u svakom drugom aspektu društvene reprodukcije. <br />
<br />
Pitanje ekonomskih uslova je, u tom smislu, veoma važan faktor u promišljanju participativne demokratije, što je i sam Ruso tvrdio. Danas je to, čini se, još očiglednije. Iako navodno živimo u tzv. neoliberalnoj demokratiji i kapitalističkom modelu proizvodnje, brojne su tenzije između samih logika demokratije i tržišne ekonomije, te se vrlo često upravo demokratski principi suspenduju, prepuštajući prednost interesima tržišta i kapitala. Interakcija je na tržištu minimalna i podređena partikularnim potrebama ili preferencijama. Naime, potrošaču je omogućeno da zapravo izabere da li će kupiti ili ne određeni proizvod, a agregirani izbori potrošača predstavljaju informaciju koja određuje investicije ili promene u proizvodnji. Naspram toga, direktna demokratija omogućava diskusiju o (sukobljenim) potrebama i resursima, ali i svest o kolektivnom interesu u procesu odlučivanja. Dok tržište depolitizuje pitanje društvenog izbora, demokratija upravo čini odluke političkim kroz njihovo pozicioniranje u središte javne/zajedničke diskusije.<ref> Zimmer, Tyler (2013) [https://www.jacobinmag.com/2013/01/on-democracy-and-socialism-a-reply-to-seth-ackerman "On Democracy and Socialism"], ''Jacobin''</ref> Tradicionalni liberalni odgovor na ovu tenziju bio bi nominalno razdvajanje dve sfere - tržište je adekvatan mehanizam za ekonomsku, dok je demokratija za poliitčku sferu. Međutim, ovo podvajanje sfera zapravo ne stoji, premda je strateški vrlo korisno. Na taj način se ekonomska sfera na izvestan način racionalizuje, onemogućavajući preispitivanje i otpor takvom ekonomskom sistemu. Sam Marks osporava neutralnost i nezavisnost liberalne države, tvrdeći da su politika, pravo, kultura, religija, upravo determinisani modelom proizvodnje koji je dominantan u društvu (ekonomska baza). U tom smislu, ukoliko je prioritet obezbeđivanje učešća građana i njihovo osnaživanje u kolektivnom procesu upravljanja, što participativna demokratija zastupa, onda je tržište veoma teško kompatibilno sa takvim modelom političke organizacije.<br />
<br />
Međutim, u zalaganju za participativnu demokratiju, odnosno za razvoj i primenu mehanizama direktnijeg učešća građana u odlučivanju, važno je, kako Kerol Pejtmen navodi, da takve strukture demokratske participacije ostanu otvorene i promenljive, tako da ljudi mogu da eksperimentišu sa novim političkim oblicima i da iz njih uče.<br />
<br />
==Kratka istorija==<br />
<br />
Elementi participativne demokratije mogu se uočiti i različitim formama i oblastima društva tokom istorije, ali je, kako tvrdi i Pejtmen, najvažnija ona u oblasti proizvodnje, s obzirom na to koliko vremena svaki građanin ili građanka provodi na radnom mestu ali i koliko je sama demokratija povezana sa ekonomskim uslovima društvene reprodukcije.<ref> Pateman, Carol (1970) ''Participation and Democratic Theory''. Cambridge, UK: Cambridge University Press.</ref> <br />
U tom smislu, jedan od često navođenih paradigmatičnih primera participativne demokratije u savremenom svetu, odnosni se na praksu radničkog [[Samoupravljanje (SFRJ)|samoupravljanja u socijalističkoj Jugoslaviji]], nakon Drugog svetskog rata. Izgradnja samoupravnog sistema podrazumevala je uspostavljanje modela radničkih saveta u preduzećima, obezbeđujući tako mehanizam za učešće radnika u donošenju odluka unutar proizvodnog ciklusa (ulaganja, proizvodnje, distribucije). Osim demokratizovanih procedura koje su osnaživale radnike da aktivno učestvuju u donošenju odluka, princip [[Kolektivna svojina|društvene svojine]] obezbeđivao je i ekonomske uslove koji su egalitarniji - veća sigurnost zaposlenja, smanjenje otuđenja. <ref> Mirčov, Velizar (2019) [https://zajednicko.org/blog/iskustvo-i-perspektive-radnickog-samoupravljanja-ka-participativnoj-demokratiji-u-srbiji-velizar-mircov/ "Iskustvo i perspektive radničkog samoupravljanja – ka participativnoj demokratiji u Srbiji"], ''Le Monde Diplomatique''.</ref><br />
<br />
Tokom 80-tih je participacija uzela maha i u kapitalističkim zemljama, te je osim društvenih pokreta koji su je zagovarali još 60-tih, bila značajna tema i u programima lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija. Primeri [[Participativno budžetiranje|participativnog budžetiranja]] su bili praksa koja se naviše proširila globalno od svog začetka u Brazilu. U pitanju su bili, naime, mehanizmi koji su omogućavali da se jedan deo javnog budžeta alocira prema odlukama donešenim kroz širi konsenzus odnosno kroz odlučivanje većeg broja građana. <ref> Pateman, Carol (2012) "Participatory Democracy Revisited", ''Perspectives on Politics'', vol. 10(1):7-19, p. 7</ref> Nadalje je, tokom godina, participativni obrt inicirao uspostavljanje veoma raznorodnih praksi koje su pokretale lokalne ''bottom-up'' incijative, ali i institucije. Osim participativnog budžetiranja, među najčešćim praksama svakako se nalaze i veća građana, [[Participativna ekonomija (ParEkon)|participativno planiranje]], participativne konsultacije, itd. <ref> Bherer, L., Dufour, P., & Montambeault, F. (2016) "The participatory democracy turn: an introduction", ''Journal of Civil Society'', vol. 12(3): 225–230, p. 225</ref><br />
<br />
Zahtev za participacijom, kao formom radikalizacije demokratskih elemenata u demokratiji, imao je za cilj da stvori mehanizme osnaživanja građana da aktivnije uzmu učešća u političkom životu, ali i da postojeće političke elite učine odgovornijim. Ideja participacije je takođe otvorila čitav diskurs “dobre uprave” (good governance) koji ukazuje na potrebu da se i lokalne i nacionalne vlade učine transparentnijim i reponsivnijim u odnosu na potrebe svojih građana. <ref> ''Ibid.'' </ref> Uz to, veoma često se poslednjih decenija (tačnije od 90-tih pa nadalje) koristi i blizak koncept ''deliberativne demokratije''. Premda bliske u svojoj osnovnoj logici, za razliku od participativne demokratije, deliberativna demokratija insistira na diskusiji između društvenih aktera u kojoj oni iznose argumentovana mišljenja i zahteve. U praktičnom smislu, participativna demokratija se može manifestovati, na primer, putem referenduma, dok, zbog činjenice da referendum ne podrazumeva izloženost različitim argumentima, on ne predstavlja praksu deliberativne demokratije.<ref> Ćurković, Vesela, Fiket, Irena i Mijačić, Dragiša (2014) [http://rifdt.instifdt.bg.ac.rs/bitstream/handle/123456789/1772/full%20text.pdf?sequence=1&isAllowed=y “Primena participativnog modela demokratije na upravljanje javnim zemljistem: prednosti i izazovi”]</ref><br />
<br />
==Kritički osvrt==<br />
<br />
Termin ''participacija'' koristi se za imenovanje širokog spektra veoma različitih aktivnosti. Mnoge od njih su institucionalizovane i funkcionišu kompatibilno sa predstavničkom demokratijom. Međutim, brojni teoretičari smatraju da je u velikoj meri izneveren ili bar oslabljen prvobitni cilj radikalnog i emancipatorskog projekta participativne demokratije, karakterističan za obrt 60-tih godina, a koji je podrazumevao dublju ''transformaciju'' neravnovpravnog odnosa između državnog aparata i društva, kao i osnaživanje građana u svakoj sferi društvene reprodukcije (rada, političkih institucija, birokratije, škole ili univerziteta, porodice i dr.).<ref> Pateman, Carol (1970) ''Participation and Democratic Theory''. Cambridge, UK: Cambridge University Press.</ref> Iako nema sumnje da su do danas osmišljeni i primenjeni brojni primeri koji u svojim osnovnim principima odgovaraju konceptu participativne demokratije, nije uvek moguće prepoznati pomenuti radikalni aspekt originalnog projekta. Štaviše, mnoge participativne prakse u svojim posledicama nisu uspevale da prevaziđu zamku reprodukcije postojećih društvenih nejednakosti ili zamagljivanja granice između ipak različitih logika predstavničkog i participativnog modela demokratije.<br />
<br />
==Lokalna kontekstualizacija==<br />
<br />
Poteškoće savremene države Srbije da na probleme društva adekvatno odgovori, prvenstveno se ogledaju u sve većem jazu između građana i donosioca odluka. U Srbiji danas manje od trećine građana i građanki uzima direktno učešće u političkom životu ili veruje u efikasnost participacije, pokazuje istraživanje Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornosti.<ref> CRTA, [https://crta.rs/wp-content/uploads/2019/03/U%C4%8De%C5%A1%C4%87e-gra%C4%91ana-u-demokratskim-procesima-u-Srbiji-2018..pdf "Učešće građana u demokratskim procesima u Srbiji 2018"]</ref> Ovo predstavlja neretko upravo rezultat sistema predstavničke demokratije u kojoj se institucije sve više udaljavaju od stvarnih potreba i interesa građana, a istovremeno se stvara osećaj da građani ne mogu značajno da utiču na odluke koje se donose u tim istim institucijama, van standardnih oblika političke participacije poput izbora.<br />
<br />
Iskustvo jugoslovenskog socijalističkog samoupravljanja upravo pokazuje da je moguće uspostaviti mehanizme za veće političko angažovanje građana, bilo na svojim radnim mestima ili u svojim zajednicama. Upravo to nasleđe može poslužiti i već jeste inspiracija savremenim participativnim praksama, koje se međutim zatvaraju u manje organizacione strukture i zajednice, poput samo-organizovanih kulturnih i društvenih centara ili društvenih pokreta.<br />
<br />
Za strukturni preokret ka participaativnoj demokratiji, bilo bi potrebno u Srbiji pre svega drastično modifikovati regulatorni okvir kako bi omogućio različite mehanizme i institucije u funkciji participacije, ali i obezbedio ekonomske uslove koji bi takav preokret podržali.<br />
<br />
==Napomene i reference==<br />
<br />
<references /><br />
<br />
==Dodatna literatura==</div>Jozi08