Razlika između izmena na stranici „Javno-javno partnerstvo”

Izvor: Ekonomska demokratija
Idi na navigaciju Idi na pretragu
(Nova stranica: ==Definicija pojma== Javno-javno partnerstvo predstavlja saradnju dva ili više javnih tela i/ili preduzeća (koja mogu biti na različitim nivoima vlasti unutar jedne države, al…)
 
Red 8: Red 8:
  
 
U kontekstu neoliberalnih mera (ne samo onih čiji je cilj štednja, već i konstantni ekonomski rast), brojne države postepeno prepuštaju javne usluge i projekte od javnog značaja privatnom sektoru, pravdajući tu strategiju potrebom za komodifikacijom javnog sektora, koji će moći efikasnije da obezbedi usluge boljeg kvaliteta (bilo da se radi o zdravstvu, obrazovanju, putnoj infrastrukturi, vodosnavdevanju i dr.). U tom smislu, jedan od popularnijih mehanizama poslednjih decenija, predstavlja i ''javno-privatno partnerstvo'' (JPP), koje podrazumeva saradnju javnog sektora sa privatnim preduzećem, bilo na nivou države ili lokalne samouprave (mada u nekim slučajevima i van državnih granica), a sa ciljem zadovoljavanja određene javne potrebe. Nominalni cilj ovih partnerstava je poboljšanje kvaliteta i efikasnosti javnog sektora, tako što će za to preuzeti sredstava i znanja iz privatnog sektora. Predmet ovih partnerskih ugovora uglavnom podrazumeva finansiranje, izgradnja, rekonstrukcija, upravljanje ili održavanje infrastrukturnih i drugih objekata od javnog značaja i pružanje usluga od javnog značaja. Javna vlast bi trebalo da određuje ciljeve zajedničkih projekata, vodeći pri tome računa o javnom interesu (a to podrazumeva pre svega dostupnost javnih dobara i usluga) i kvalitetu usluga.<br>
 
U kontekstu neoliberalnih mera (ne samo onih čiji je cilj štednja, već i konstantni ekonomski rast), brojne države postepeno prepuštaju javne usluge i projekte od javnog značaja privatnom sektoru, pravdajući tu strategiju potrebom za komodifikacijom javnog sektora, koji će moći efikasnije da obezbedi usluge boljeg kvaliteta (bilo da se radi o zdravstvu, obrazovanju, putnoj infrastrukturi, vodosnavdevanju i dr.). U tom smislu, jedan od popularnijih mehanizama poslednjih decenija, predstavlja i ''javno-privatno partnerstvo'' (JPP), koje podrazumeva saradnju javnog sektora sa privatnim preduzećem, bilo na nivou države ili lokalne samouprave (mada u nekim slučajevima i van državnih granica), a sa ciljem zadovoljavanja određene javne potrebe. Nominalni cilj ovih partnerstava je poboljšanje kvaliteta i efikasnosti javnog sektora, tako što će za to preuzeti sredstava i znanja iz privatnog sektora. Predmet ovih partnerskih ugovora uglavnom podrazumeva finansiranje, izgradnja, rekonstrukcija, upravljanje ili održavanje infrastrukturnih i drugih objekata od javnog značaja i pružanje usluga od javnog značaja. Javna vlast bi trebalo da određuje ciljeve zajedničkih projekata, vodeći pri tome računa o javnom interesu (a to podrazumeva pre svega dostupnost javnih dobara i usluga) i kvalitetu usluga.<br>
 +
 
Postoji inherentna kontradiktornost u konceptu ovakvog partnerstva, koja se odnosi na suprotstavljenost (nominalnih) prioriteta dva partnera – javnog i privatnog. Naime, privatni sektor za svoj apsolutni prioritet ima uvećanje profita, što podrazumeva povećanje produktivnosti i smanjenje sopstvenih troškova/ulaganja. Ukoliko razumemo da je povećanje produktivnosti uvek neminovno povezano i sa eksploatacijom radne snage, te fleksibilazijom i prekarizacijom rada zaposlenih u sistemu javnih usluga, a da smanjanje sopstvenih ulaganja znači istovremeno i smanjenje investicija u kvalitet proizvoda i/ili povećanje cene proizvoda, postaje jasno da interesi privatnog sektora nisu kompatibilni sa obezbeđivanjem univerzalnog pristupa javnim uslugama i dobrima i zaštitom životne sredine (Hall 2014: 3). Ovo dalje znači da država kroz model privatno-javnog partnerstva podržava reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje, te postavlja interese kapitala pre javnog interesa svojih građana.
 
Postoji inherentna kontradiktornost u konceptu ovakvog partnerstva, koja se odnosi na suprotstavljenost (nominalnih) prioriteta dva partnera – javnog i privatnog. Naime, privatni sektor za svoj apsolutni prioritet ima uvećanje profita, što podrazumeva povećanje produktivnosti i smanjenje sopstvenih troškova/ulaganja. Ukoliko razumemo da je povećanje produktivnosti uvek neminovno povezano i sa eksploatacijom radne snage, te fleksibilazijom i prekarizacijom rada zaposlenih u sistemu javnih usluga, a da smanjanje sopstvenih ulaganja znači istovremeno i smanjenje investicija u kvalitet proizvoda i/ili povećanje cene proizvoda, postaje jasno da interesi privatnog sektora nisu kompatibilni sa obezbeđivanjem univerzalnog pristupa javnim uslugama i dobrima i zaštitom životne sredine (Hall 2014: 3). Ovo dalje znači da država kroz model privatno-javnog partnerstva podržava reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje, te postavlja interese kapitala pre javnog interesa svojih građana.

Izmena na datum 24. decembar 2019. u 12:41

Definicija pojma

Javno-javno partnerstvo predstavlja saradnju dva ili više javnih tela i/ili preduzeća (koja mogu biti na različitim nivoima vlasti unutar jedne države, ali se mogu osnivati i regionalno i internacionalno), zasnovano na solidarnosti i zajedničkom interesu da se unapredi kapacitet i rezultati jednog od partnera kroz neprofitne aktivnosti. Ono može podrazumevati unapređenje znanja i sposobnosti, tehničku ili organizacionu podršku, ekspertsku podršku u različitim sferama proizvodnje, održavanja ili distribucije javnog dobra ili usluge i, konačno, su-finansiranje. Zavisno od toga u kojoj je meri, u određenom lokalnom kontekstu, sama zajednica uključena u proizvodnju ili upravljanje javnim dobrom ili javnom uslugom, možemo govoriti i o javno-civilnom ili javno-komunalnom partnerstvu.

Javno-civilno partnerstvo razume se kao model partnerstva civilnog i javnog sektora čiji je primarni interes opšte dobro – civilnog i javnog, dok javno-komunalno parnterstvo, na sličan način, uspostavlja saradnju između lokalne zajednice (a ne jedne ili skupa organizacija) i države. Ovakvi modeli predstavljaju udružen napor da se održe i unaprede procesi društvene reprodukcije koji nisu u potpunosti tržišno usmereni ili kontrolisani. Takođe, veliki broj savremenih praksi koje su zasnovane na logici zajedničkih dobara realizuju se unutar ovakvih modela partnerstva.

Teorijska geneza

U kontekstu neoliberalnih mera (ne samo onih čiji je cilj štednja, već i konstantni ekonomski rast), brojne države postepeno prepuštaju javne usluge i projekte od javnog značaja privatnom sektoru, pravdajući tu strategiju potrebom za komodifikacijom javnog sektora, koji će moći efikasnije da obezbedi usluge boljeg kvaliteta (bilo da se radi o zdravstvu, obrazovanju, putnoj infrastrukturi, vodosnavdevanju i dr.). U tom smislu, jedan od popularnijih mehanizama poslednjih decenija, predstavlja i javno-privatno partnerstvo (JPP), koje podrazumeva saradnju javnog sektora sa privatnim preduzećem, bilo na nivou države ili lokalne samouprave (mada u nekim slučajevima i van državnih granica), a sa ciljem zadovoljavanja određene javne potrebe. Nominalni cilj ovih partnerstava je poboljšanje kvaliteta i efikasnosti javnog sektora, tako što će za to preuzeti sredstava i znanja iz privatnog sektora. Predmet ovih partnerskih ugovora uglavnom podrazumeva finansiranje, izgradnja, rekonstrukcija, upravljanje ili održavanje infrastrukturnih i drugih objekata od javnog značaja i pružanje usluga od javnog značaja. Javna vlast bi trebalo da određuje ciljeve zajedničkih projekata, vodeći pri tome računa o javnom interesu (a to podrazumeva pre svega dostupnost javnih dobara i usluga) i kvalitetu usluga.

Postoji inherentna kontradiktornost u konceptu ovakvog partnerstva, koja se odnosi na suprotstavljenost (nominalnih) prioriteta dva partnera – javnog i privatnog. Naime, privatni sektor za svoj apsolutni prioritet ima uvećanje profita, što podrazumeva povećanje produktivnosti i smanjenje sopstvenih troškova/ulaganja. Ukoliko razumemo da je povećanje produktivnosti uvek neminovno povezano i sa eksploatacijom radne snage, te fleksibilazijom i prekarizacijom rada zaposlenih u sistemu javnih usluga, a da smanjanje sopstvenih ulaganja znači istovremeno i smanjenje investicija u kvalitet proizvoda i/ili povećanje cene proizvoda, postaje jasno da interesi privatnog sektora nisu kompatibilni sa obezbeđivanjem univerzalnog pristupa javnim uslugama i dobrima i zaštitom životne sredine (Hall 2014: 3). Ovo dalje znači da država kroz model privatno-javnog partnerstva podržava reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje, te postavlja interese kapitala pre javnog interesa svojih građana.