Razlika između izmena na stranici „Dekomodifikacija rada”

Izvor: Ekonomska demokratija
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Red 31: Red 31:
  
 
==Kritički osvrt==
 
==Kritički osvrt==
 +
 +
Projekat levice koncipiran u Polanjijevskom smislu se najčešće kritikuje na bazi njegove ograničenosti jer se odnosi jedino na napor da se radnici zaštite od hirovitosti i nesigurnosti tržišta, dok druge bazične kapitalističke institucije – poput privatnog vlasništva, tržišne razmene/alokacije, pa i samog najamnog rada – ostaju netaknute. Zahtevi za dekomodifikacijom rada teže da ukinu međuzavisnost između rada i reprodukcije, međutim ne ugrožavaju instituciju najamnog rada u samom proizvodnom procesu.
  
 
==Lokalna kontekstualizacija==
 
==Lokalna kontekstualizacija==

Izmena na datum 17. decembar 2019. u 10:55

Definicija pojma

Kao jedna od osnovnih institucija kapitalističkog sistema, najamni rad podrazumeva socio-ekonomski odnos između radnika i vlasnika kapitala u kome je radnik prinuđen da prodaje svoju radnu snagu (za nadnicu) kako bi se izdržavao, odnosno preživeo. Dekomodifikacija rada ili ukidanje robnog karaktera rada predstavlja napor da se raskine veza između najamnog rada i reprodukcije, odnosno da se radnik oslobodi prinude da prodaje svoj rad kako bi preživeo. Komodifikacija, kao proces postajanja robom, podrazumeva da neko dobro ili usluga dobija “razmensku” (tržišnu) vrednost, a dekomodifikacija da dobro/usluga gubi robni karakter odnosno prestaje da bude tržišno vrednovana a njena upotrebna vrednost postaje dominantna.

Dekomodifikacija rada prema tome označava “stepen do kojeg pojedinci/ke, ili porodice, mogu nezavisno od tržišta ostvarivati socijalno prihvatljiv standard života” ili “do dekomodifikacije dolazi kada određena usluga postane pitanje prava, odnosno kada osoba može da se izdržava, a da se pritom ne oslanja na tržište” (Esping-Andersen, 1990).

Napori u pravcu dekomodifikacije rada se u kapitalističkom kontekstu pojavljuju: kroz državu kao nastojanja da se robni karakter rada ograniči socijalnim politikama i garantovanjem ljudskih i socio-ekonomskih prava, odnosno razvojem javno finansiranih usluga i države blagostanja; i kroz prakse samoorganizacije i uzajamne pomoći radnika/ca kojima se ublažava preterena izloženost tržišnim silama, ali i eksploatacija rada (činjenica da vlasnik kapitala prisvaja višak vrednosti proizveden kolektivnim radom) i njegova alijenacija/otuđenje (činjenica da radnik nema kontrolu nad procesom i proizvodima rada), kao što su zadrugarstvo i mutualizam, samoupravljanje, i sindikalizam.

Teorijska geneza

Marksistička analiza prva tematizuje posebno mesto (najamnog) rada u kapitalističkoj proizvodnji: ljudski rad proizvodi višak vrednosti (produktivni rad), dok se istovremeno sam proizvodi u sferi izvan kapitalističke ekonomije, u sferi društva, odnosno domaćinstva (neproduktivni rad). Drugim rečima “proizvodnja robe i usluga i proizvodnja života deo su jednog integrisanog procesa” (Bhattacharya internet).

Prepoznajući ovaj dvostruki karakter rada, Karl Polanji (Polanyi) kritikuje tržišni liberalizam ističući da samo-regulišuće tržište nije ni efikasno niti omogućava ravnopravne ishode. Da bi uopšte bilo moguće, savršeno samo-regulišuće tržište bi prema Polanjiju ljudska bića (i prirodu, odnosno zemljište) moralo takođe da pretvori u “čistu” ili “pravu” robu (u potpunosti ih komodifikuje), što bi međutim za ishod imalo potpuno uništenje i društva i prirode. Kako Polanji “pravu” robu definiše kao nešto što je proizvedeno za prodaju na tržištu, a imajući u vidu da ljudska bića i priroda to nisu (jer se proizvode nezavisno od tržišta) ona predstavljaju “fiktivnu” robu (novac i kredit su za Polanjija takođe fiktivne robe jer su nužno oblikovane državnim politikama). Pošto je tržište prema tome nužno manjkavo, državna intervencija u vidu javnih usluga, garancije ljudskih i ekonomsko-socijalnih prava, monetarne politike i dr. je neophodna kako bi se osigurao opstanak društva (i prirode) i njihova reprodukcija (obnavljanje).

Pored moralnog (da je ljude i prirodu jednostavno nemoralno u potpunosti komodifikovati) i državnog (da država mora da se uključi u ekonomiju kako bi održavala fiktivne robe), Polanji navodi i argument “dvostrukog pokreta” – da će napori u smislu veće deregulacije i “osamostaljivanja” tržišta nužno rezulitirati otporom: u tržišnim društvima na delu su uvek dva suprotstavljena pokreta – pokret laissez-faire za širenje opsega tržišta i zaštitni protiv-pokret koji nastoji da društvo sačuva od destruktivnih posledica tržišta.

Širenje tržišta na sve društvene oblasti i jača komodifikacija fiktivnih roba će nužno ugroziti i sam kapitalistički sistem. Ne samo (reproduktivni) rad, priroda i novac, već i kulturna zajednička dobra poput znanja i jezika, predstavljaju kapitalizmu inherentne “konstitutivne nečistoće” (Hodgson) koje mu, iako se proizvode nezavisno od njega, obezbeđuju uslove postojanja i na taj način ga stabilizuju. Kada bi mu se ove “nečistoće” totalno ukinule ukinuli bi mu se istovremeno i uslovi postojanja (Matković 2018).

Teorije socijalne reprodukcije idu korak dalje konstatujući da se “u kapitalističkim društvima većina ljudi izdržava kombinujući plaćeno zaposlenje i neplaćeni kućni rad” (Bhattacharya internet) i fokusirajući se na razliku između produktivnog i neproduktivnog rada problematizuju odnos robne proizvodnje i društvene opresije, odnosno analiziraju kako se društvena reprodukcija u kapitalizmu prelama po osama roda, rase, seksualnosti itd. Zahtev za socijalizacijom reprodukcije, i konkretnije socijalizacijom kućnog rada, kao jedan od osnovnih zahteva marksističkog feminizma, jedan je od najprepoznatljivijih primera ovog teorijskog pravca.

Kratka istorija

Komodifikacija ljudi svoj ekstremni oblik je imala u robovlasničkom ekonomskom sistemu. Robovlasništvo je istorijski ekonomski sistem u kome se imovinsko pravo primenjuje na ljude i koji podrazumeva apsolutnu komodifikaciju ljudskih bića (ne samo njihove radne snage) odnosno gde se određene grupe ljude tretiraju kao čista roba. Robovlasništvo u modernom dobu je usko vezano za rasizam kao ideologiju kojom se robovi dehumanizuju, i kao rezultat abolicionističkih borbi postepeno je ukidano od 15. do sve do kraja 19. veka (negde i kasnije) u različitim krajevima sveta. Moderni abolicionistički pokret je uskoro vezan za prosvetiteljstvo kao i koncept ljudskih prava kao neotuđivih prava svih ljudi. Prvi značajniji međunarodni sporazum koji zabranjuje ovakav ekstreman oblik komodifikacije ljudskih bića i uspostavlja mehanizme za suzbijanje robovlaništva i trgovine robovima – Konvencija o ropstvu iz 1926. godine nastala je u okviru Lige Nacija, međuratovske preteče Ujedinjenih Nacija.

Kako kapitalizam postaje dominantan ekonomski sistem odnos rob-robovlasnik (robovlasnički sistem) ili kmet-vlastelin (feudalni sistem) sve više biva zamenjen odnosom radnik-kapitalista. Rani (industrijski) kapitalizam 18. i 19. veka karakteriše ekstremna komodifikacija rada: veliki priliv jeftine radne snage (seljaci koji ostaju bez zemlje), loši radni uslovi, dugačko radno vreme, bez prava na odmor ili pristup zdravstvenom staranju, kao i dečji rad. U ovakvom kontekstu, krajem 18. i u 19. veku se javljaju i prvi napori u pravcu dekomodifikacije rada sa jedne strane kroz forme samoorganizacije radnika kao što su zadrugarstvo i mutualizam ili sindikati, a sa druge nastankom i kasnijim razvojem [javno finansirane usluge|javno finansiranih usluga]].

Prve forme javno finansiranih i javno organizovanih socijalnih usluga – osiguranje u slučaju nesreće, penziono osiguranje i rudimentarni oblik javnog zdravstva – uvede su u Pruskoj 1880. kao odgovor na jačanje političke moći socijalista. Dalji razvoj je obeležen socijalističkim borbama 19. i 20. veka a njihov rezultat je da ekonomsko-socijalna prava poput radnih prava, prava na stanovanje, itd. postaju predmet regulacije na globalnom nivou kroz mehanizam Ujedinjenih Nacija, najpre u tekstu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a zatim se i konkretizuju donošenjem Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1951. godine. Rezultat ovih procesa je i kodifikacija nacionalne regulative koja garantuje i štiti ova prava kao i razvoj države blagostanja odnosno zapadnih socijal-demokratija u drugoj polovini 20. veka.

Paralelno sa razvojem države blagostanja kao mehanizma za ograničevanje robnog karaktera rada nastaju i razvijaju se i prakse koje se vode principima radničke samoorganizacije i uzajamne pomoći. Sindikati nastaju krajem 18. i uglavnom su legalizovani do kraja 19. veka nakon čega njihova moć raste, naročito u hladnoratovskom periodu, kada kapitalističke države blagonaklono gledaju na zahteve rada i politički ih podupiru. Sa probojem neoliberalnih politika, kao i usled uspostavljanja globalnog tržišta rada pozicija (nacionalnih) sindikata značajno slabi. Mutualističke prakse – kao što su društva uzajamne pomoći i zadruge pojavljuju se krajem 18. veka i do danas postoje u velikom broju i sa različitim stepenom uspeha. Prema podacima iz izveštaja “Globalni cenzus o zadrugama” iz 2014. na svetu postoji više od 2,6 miliona zadruga koje ukupno imaju oko milijardu članova/ica i klijenta i zapošljavaju oko 12,6 miliona ljudi.

Kritički osvrt

Projekat levice koncipiran u Polanjijevskom smislu se najčešće kritikuje na bazi njegove ograničenosti jer se odnosi jedino na napor da se radnici zaštite od hirovitosti i nesigurnosti tržišta, dok druge bazične kapitalističke institucije – poput privatnog vlasništva, tržišne razmene/alokacije, pa i samog najamnog rada – ostaju netaknute. Zahtevi za dekomodifikacijom rada teže da ukinu međuzavisnost između rada i reprodukcije, međutim ne ugrožavaju instituciju najamnog rada u samom proizvodnom procesu.

Lokalna kontekstualizacija

Komparativna perspektiva

Reference i izvori